Umjetnost

Dok sam razmišljala o čemu ću pisati, koju ću temu odabrati, po glavi mi se motala samo jedna misao. Kao pokvarena ploča, kontinuirano lupanje teniske loptice o zemljanu podlogu. Kao kapljica koja će svakog trenutka skliznuti u kantu vode i razliti svu vodu u njoj u meku poplavu. Valjda je to tako kada u sebi nosiš toliku strast. Strast toliko veliku da se ponekad osjećam kao tempirana bomba. Strast koja te svakodnevno vodi za ruku, gura dalje i kao mama što govori svome djetetu kada ga ostavlja ujutro u vrtiću, govori: „Budi dobro, najdraži, popodne ću se opet vratiti po tebe.“ Umjetnost je ta tako misteriozna pojava. Oni malo hrabriji govore o umjetnicima kao o luđacima, o čudacima kojima je zapravo mjesto u ludnici, a oni malo kulturniji za umjetnike tvrde da su ekscentrični i netipični.

​A ja te sada pitam, jesi li ikada vidio lice jednog pijanista kada se sa strahopoštovanjem i istovremenim užitkom stapa s klavirom? Taj lagani trzaj i titraj kapka kada on i klavir pod njegovim prstima postanu jedno i kada zajedno proživljavaju životne priče satkane u partituri neponovljivog kompozitora? Jesi li ikada vidjela slikara koji kada pogleda platno vidi predivnu harmoniju svih osjetila? Boje, okuse, mirise koje on prizove u život pokretima svoga tijela i ruke. Ili kada književnik najprofinjenijim izborom riječi u zanosu inspiracije ostane bez daha. A ja te pitam jesi li ikada vidio kako balerina s prividnom lakoćom upravlja samo dijelovima svojega tijela i od same sebe stvara beskonačnu savitljivu gracioznu liniju, kao najljepša biljka koja pleše s vjetrom? Ili kada glumac prestane biti glumac i počne živjeti svoj lik, vidiš li crte njegovog lica? To nisu njegove bore, to je cijeli život lika kojeg on proživljava raspisan na njegovom licu. Na sceni postoji samo on protiv cijelog svijeta.

Te su pojave nešto nadljudski, nešto što je veće od svih nas, a opet sazdano u samoj srži našeg postojanja. To nije ludilo, to nije čudaštvo; to je ekstaza. Gubi se veza sa stvarnošću i ulazi se u potpuno drugu dimenziju. Umjetnici iz ničega, iz praznog platna, drvene šupljine sa žicama, prazne stranice ili prazne scene, dosegnu nedohvatljivo. Kao netko tko voli razmišljati o sebi kao glazbeniku, ali još to u potpunosti nije, ta je veza s glazbom nešto što je teško opisati onome tko to nije doživio. Jednom kada osjetiš i kada uistinu čuješ glazbu, nema povratka natrag. U trenutku si opijen i bespovratno zaljubljen u ono što ti pruža. Svaka kompozicija, bila to Mala noćna muzika ili 2. st. Rachmanjinovog 2. klavirskog koncerta, je apsolutno savršenstvo i nadilazi sve znanstvene zakonitosti. I zato je umjetnost iznad svih prirodnih, političkih, društvenih i tehničkih znanosti. Ona nije egzaktna, nema strogih pravila i u potpunosti podilazi nama samima jer je ona odraz naše nutrine.
​
​Ljudi su superiorna vrsta ne samo zbog najrazvijenijeg mozga, oni mogu stvarati i mogu osjećati najkompleksnije emocije. A mogućnost oblikovanja svih tih pomiješanih emocija pomoću umjetnosti je ono što nas zapravo čini superiornijom vrstom.

I onda se pitaju zašto su umjetnici drugačiji od drugih.


Andrea Šimić, 2.e

---