Sutra ujutro

Izvor: privatna ilustracija, autorica: VLATKA PAVLINOVIĆ, 1.b

Budiš se iz mraka snen i zbunjen. Sjećanje na san još uvijek je gusto i prisutno, sve dok ne ustaneš i upališ svijetlo, kad svijet ponovo poprimi poznat obris.

Obučeš se, pojedeš doručak. Tvoja obitelj spava, samo si ti budan. Kućom vladaju sjene. Svijet je tih i pitom.

Izvučeš se iz kuće, trčiš na autobus, vlak, tramvaj. Dok skačeš kroz vrata, stavljaš masku na lice. Pokušavaš ne izgubiti ravnotežu kad posežeš za sredstvom za dezinfekciju dok se autobus ili vlak ili tramvaj njiše u pokretu.

Kad stigneš pred školu, ukažu ti se dobro poznati društveni obruči koji se stežu oko ulaza: jedan na desnoj klupi, jedan na lijevoj, jedan desno od vrata, jedan na stepenicama. Nađeš svoj razred i sjedneš s njima. Razgovor se vrti oko profesora i testova i zadaća, ali nema veze. Njihovi glasovi daju oblik školskom svijetu, stvaraju ga. Bez njih nisi ništa.

Zvoni za sat. Uđeš u školu, ali ne prije nego izvučeš masku i staviš je na lice. Na trenutak te zagrize savjest što nisi oprao ruke prije nego si dirao masku ili je ne držiš u posebnoj omotnici ili je možda nosiš treći dan za redom. Svaki tjedan stiže neka nova vijest, novi savjet, novi lažni lijek. Kad ovih dana čuješ novu informaciju o virusu, sine ti da će uskoro reći da je lažna i da sada znaju bolje. 

Tete na porti špricnu ti dezinficijens na dlanove. Zahvališ im i zaželiš dobro jutro, no kad uđeš u učionicu, špricnut ćeš si još jednom.

Kad počne sat, mozak ti ne radi, sve se čini dosadno i mučno, misliš na prijatelje, Instagram, užinu. No onda se ipak daš uvući u struju nastave i u njoj ostaneš do zadnjih deset minuta sata kada opet svako malo pogledavaš na sat iznad vrata.

Prođe jedan sat, dva, tri. Na velikom odmoru skineš masku, udahneš zrak, prošećeš se s prijateljima. Cijeli je svijet zatvoren u sebe. Nebo se čini glatko kao zaslon. Drhtiš na vjetru i omataš ruke oko sebe.

Svratiš do pekare. Njeno narančasto svijetlo izbija kroz staklena vrata poput aureole. Ponovo stavljaš masku, prijatelji te čekaju vani. Unutra je toplo i miriši na šunku. Sendvič ti sklizne niz jednjak i ostane topao u trbuhu.

Vraćaš se u školu, čarolija velikog odmora prekida se. Ponovo moraš nositi masku, pratiti smjer hodnika, pisati kad ti se kaže i odgovarati kad te se pita. Moliš profesore da te puste na zahod pa hodaš praznim hodnicima, stojiš na prozoru i promatraš prugu u daljini. Svi ti ljudi koji nekamo putuju.

Bio si siguran da nikad neće, ali zadnje zvono ipak stigne. Iako su ti se na satu sklapale oči, odjednom ti proradi cirkulacija, tijelo ti živne, vjeđe se trgnu. Izađeš iz škole rumenih obraza. Tvoji prijatelji stanu pored tebe.

Ostaneš s njima, zapričaš se – napokon im možeš reći sve što ti je palo na pamet za vrijeme nastave. Odjednom se sjetiš koliko je sati, pozdraviš se na brzinu, nikad nije dovoljno vremena. Trčiš na autobus, vlak, tramvaj. Uopće ti se ne da i umoran si i noge su ti drvene i snene. Stigneš u zadnji čas, vrata se zatvore za tobom. Iz svojih te sjedala promatraju sredovječni muškarci, majke, djeca, starci. U sebi misle: „Jadni srednjoškolci! S maskama i online nastavom i maturom i samoizolacijama, sigurno im je teško!“
​
A ni ne znaju da se ti ispod svoje maske smiješiš.

VIDA TERZE, 4.e