Škola za život: stvarnost ili bajka?

Kao što je vjerojatno svima poznato, od ove školske godine u cijeloj se zemlji provodi kurikularna reforma nazvana „Škola za život“. Uz poneke razrede osnovnih, u nju su ušli i prvi razredi srednjih škola pa tako i naše II. gimnazije te ću se zato, s obzirom na vlastito iskustvo, pozabaviti tom temom.

Škola za život u teoriji je zbilja ono što njeno ime i kaže – škola koja će učenike pripremiti za život i izazove u budućnosti. To bi, dakle, trebala biti škola u kojoj učenici ne uče napamet, nego s razumijevanjem i uz rješavanje kojekakvih problema logičke prirode te škola u kojoj učenici sami kreiraju nastavu, no je li to zaista tako i u praksi? Da bih odgovorio na to pitanje, provedbu reforme podijelio sam u nekoliko kategorija za koje mislim da su ključne za pitanje njene efikasnosti.

Gradivo

Budući da mi je ovo tek prvi put da idem u prvi razred gimnazije, ne mogu konkretno usporediti u detalje što se prošlih godina učilo, a što se više ne uči, ali mogu usporediti gradivo s onim iz osnovne škole i spomenuti kako profesori često kažu kako se nešto prije učilo, a zbog reforme toga više nema u kurikulumu. Objektivno gledano, gradiva je u gimnaziji, naravno, mnogo više nego u osnovnoj školi, što je razumljivo, ali sam primijetio kako je u većini predmeta veći dio gradiva zbilja koristan te se znanja koja dobivamo mogu kasnije primijeniti.
Tako bih, na primjer, usporedio gradivo predmeta koji se bave jezicima u kojima je odista ključna komunikacija i učenje jezika na konkretnim primjerima, za razliku od prijašnjih godina kada su se jezici uglavnom učili na način da bi učenici naučili nastavke glagola u prezentu napamet i onda ih ubacivali u tekst te se bavili gramatikom. To se pogotovo vidi u pisanim provjerama u kojima je prošlih godina upravo tako trebalo ubaciti ispravno konjugirane glagole u tekst s prazninama, dok je danas u fokusu pisanje sastavaka i čitanje s razumijevanjem, kao i ispunjavanje određenih formulara i sl. na stranom jeziku, što su uistinu znanja koja ćemo jednog dana moći vrlo lako primijeniti i koja su nam zaista potrebna. U ostalim predmetima koji se pak bave umjetnostima više nije cilj naučiti napamet naslove pojedinih djela i godine kada su nastala, već je u fokusu uočavanje sličnosti i razlika između stilova i razdoblja u kojima su ta djela nastala i, ako je riječ o književnosti, traženje smisla i tumačenje prenesenog značenja u djela, što nam pomaže da ga bolje razumijemo i time naučimo cijeniti.
Također, svi naši udžbenici puno su bogatiji zanimljivim prilozima te više podsjećaju na enciklopedije nego na „dosadne knjige pune informacija koje ne želim znati“. Sve ove promjene pokazuju kako je školom za život uistinu postignut drugačiji pristup informacijama i omogućeno učenje njihove primjene u praksi, što naposlijetku i jest ono ključno u životu.
Unatoč tome, još uvijek postoje brojne stvari u pojedinim predmetima koje nisu toliko važne i brojne informacije koje su nam i dalje nepotrebne, što se ponajviše odnosi na poneke suvišne detalje koji se i dalje uče kao što je na primjer podjela stijena po kiselosti iz geografije. Informacija da takva podjela postoji jest korisna, ali konkretna obilježja podjele kao što su postotci udjela silicijeva dioksida u pojedinim stijenama nije te na vlastitom primjeru mogu vidjeti da sam ih zaboravio vrlo brzo nakon testa u kojem su mi trebali. Zaključak koji iz toga mogu izvući jest taj da je učenje postotaka i općenito brojeva koji se ne koriste u rješavanju određenih problema ili zadataka nepotrebno.

Sustav ocjenjivanja

Smatram da je sustav ocjenjivanja jedna od lošijih stvari vezanih uz ovu reformu. Izdaleka gledano, nije mnogo toga promijenjeno, no zapravo je došlo do uistinu ključnih promjena.
Prvo što upada u oči jest činjenica da ni profesor ni učenik ne mogu vidjeti prosjeke ocjena u pojedinom predmetu što je za nas učenike veliko olakšanje! Većina profesora ne želi se zamarati računanjem prosjeka ocjena pa, kada ih zaključuju, lako mogu progledati kroz prste ako učenik ima neku lošiju ocjenu. Tako npr. ako učenik ima ocjene: 2, 4, 5, 5, 5 profesor može odlučiti zanemariti ovu dvojku s početka godine i zaključiti peticu učeniku bez mnogo razmišljanja, unatoč tome što taj učenik zapravo ima prosjek 4,2. Prošlih nekoliko godina takvih je situacija bilo mnogo manje jer je ispod ocjena bio izračunat njihov prosjek te bi tako profesor nerijetko zaključivao ocjenu gledajući ga bez vlastite procjene učenika na temelju njegovih sposobnosti koje je pokazivao tijekom cijele godine i na satima, nego isključivo po ocjenama koje su pokazatelj trenutnog znanja i često mogu biti odraz nečije blokade na testu ili ispitivanju i sl. Ova se mjera zato za nas učenike pokazala izuzetno dobrom.
Jedan od problema sustava ocjenjivanja jest kvantiteta ocjena. U idealnom svijetu škole za život brojčane ocjene nisu toliko važne, već su one samo povratna informacija učeniku i profesoru na čemu taj pojedinac treba poraditi. Također, u tom istom svijetu profesori na dnevnoj bazi učenike ocjenjuju formativno tj. opisnim ocjenama i bilješkama koje su ponovo samo povratna informacija učenicima i profesorima.

To, nažalost, u praksi nije baš tako.

Da bi se takvo što postiglo, ministarstvo je određenim propisima odlučilo prisiliti profesore da ocjenjuju učenike na taj način. Tako je npr. jedna od mjera ta da postoji ograničen broj pismenih ispita koje profesor po zakonu smije dati učenicima i samim time ograničen broj ocjena te vrste. Da bi se naglasak stavio na bilješke, ove godine u e-dnevniku ima i znatno manje raspoloživih rubrika za brojčane ocjene pa su i tu profesori ograničeni u takvom ocjenjivanju. Umjesto da te mjere postignu ono što je planirano, dogodio se ishod potpuno suprotan ideji reforme da se smanji stres učenika i, naravno, loš za nas: općenito znatno manje ocjena. S obzirom na to da profesori nisu navikli na ovakvu novu vrstu ocjenjivanja, što pogotovo vrijedi za starije profesore i profesorice, dogodilo se to da je jedina promjena koja je došla s reformom po pitanju sistema ocjenjivanja ta da svaki pojedinac ima manje ocjena i samim time one imaju veću težinu kod zaključivanja te je svaki test mnogo stresniji jer smo mi učenici upravo toga svjesni. Puno je profesora ideju formativnog vrednovanja, zato što je ne razumiju u potpunosti, odlučilo ignorirati i time dovelo do toga da učenici imaju manje ocjena jer im oni više ne smiju davati dodatne pismene ispite koje su prije možda davali i preko njih ih dodatno ocijeniti. To pokazuje kako je definitivno potrebna dodatna edukacija profesora po tome pitanju i detaljnije objašnjenje same reforme. Tako se, prema istraživanju NCVVO-a, 30 % profesora u školama i dalje ne smatra u potpunosti spremnima za provedbu kurikularne reforme te njih 11 % smatra da im gotovo uopće nije jasan cilj ove reforme. (izvor: srednja.hr) Znamo dakle, da postoji određen broj profesora koji smatraju da nisu spremni za reformu, ali je on, kao i broj onih kojima cilj reforme nije jasan, zapravo malen pa možemo zaključiti kako se većina profesora uistinu smatra spremnima, te razumiju smisao i cilj ove reforme. S obzirom na to da je ona još svježa za očekivati je da će biti onih profesora koji su skeptični i koji možda ne razumiju reformu u potpunosti, ali će se njihov broj s vremenom, kad se svi uhodamo, zasigurno smanjiti.

Profesori

Kao što je u inače životu tanka granica između genijalnosti i ludosti, tako je i u školi za život tanka granica između genijalnog profesora koji savršeno poučava i „ludog“ profesora koji je odlučio iskoristi reformu kao izliku da osobno ne radi gotovo ništa na svojim satima. Ne kažem, naravno, da je ovakva situacija česta u našoj Drugoj i općenito u drugim školama, ali svakako i ova pojava postoji.
Prema reformi, idealan profesor trebao bi činiti sate što izazovnijima za učenike koji bi tako sami morali kreirati nastavu, dok bi ih profesor morao isključivo usmjeravati. Postavlja se pitanje pod što zapravo spada to usmjeravanje i može li profesor, pod izlikom da se drži reforme, sav posao prepustiti učenicima koji se onda snalaze kako znaju i umiju?
Pošteno govoreći, možda to i jest cilj same reforme jer ćemo se jednom u životu sigurno naći u ulozi zaposlenika čiji im zahtjevni šef nije potpuno precizno objasnio što od njih traži, ali svakako želi da to bude obavljeno. Makar to zvuči pomalo apsurdno, postoje i takvi slučajevi te su oni ponovo dokaz činjenice da reforma nije dovoljno približena svakom profesoru ponaosob.
S vedrije strane, oni su izuzetno rijetki, pogotovo u II. gimnaziji. Kod nas se pak češće događaju smiješne i zanimljive anegdote na tu temu te je od ove godine u profesorski žargon uvriježena fraza „Ajmo, škola za život!“ koja se koristi kad profesor od nas učenika traži nešto naizgled previše komplicirano ili kad traži od nas da se koristimo pametnim telefonima.

​
Na kraju nam ostaje da si postavimo pitanje jesmo li, mi učenici prvih razreda, uopće spremni na školu za život? Jesmo li se sposobni prebaciti na novi način učenja s razumijevanjem i na novo gradivo ili smo predugo bili u prošlom režimu pod „čeličnom čizmom“ stare „škole za smrt“?
Odgovor na to pitanje svatko će morati dati sam sebi i za sebe odlučiti hoće li nastojati izvući najbolje iz trenutnog stanja ili se baviti isključivo njegovim lošim stranama.

Rafael Kokot, 1.f

---