Profesori Druge

Intervju s profesoricom Vrbanac Užarević ​

„Svatko ima svoj Everest i jednom kad ostvariš taj cilj, osjećaš se
​kao kralj svemira“

Ovom prilikom donosimo intervju s Mijom Vrbanac Užarević, profesoricom engleskog i njemačkog jezika u našoj školi, s kojom smo razgovarali o različitim bitnim (i manje bitnim) temama poput mentalnog zdravlja, života u doba pandemije i njenog općenitog lifestylea.

prof. Vrbanac Užarević

O danu mentalnog zdravlja
​
Kao što je poznato, relativno nedavno, 10. listopada, bio je svjetski dan mentalnog zdravlja koji je u našoj školi održan tako što je naredni školski tjedan pretvoren u svojevrsni tjedan mentalnog zdravlja tijekom kojeg su brojni profesori naše škole učenicima ponudili mogućnost da na papiriće anonimno napišu bilo što vezano uz njihovo mentalno zdravlje ili općenito komentar na atmosferu u učionici tijekom sati s tim profesorima. Profesorica Vrbanac Užarević ​otišla je i korak dalje ispričavši pred razredima vlastita iskustva vezana uz svoje mentalno zdravlje te nam je pojasnila kako je to napravila jer je htjela pokazati kako se o mentalnom zdravlju može otvoreno razgovarati bez stigme i sramote, odnosno pokazati kako osoba koja ima takvu vrstu problema može živjeti i funkcionirati u društvu normalno poput osobe s bilo kakvim drugim zdravstvenim problemom i o tome govoriti na isti način.

„Mentalni problemi više nikad ne bi trebali biti tabu tema, niti bi trebali predstavljati nešto čega se ljudi srame ili o čemu šute te bih voljela da se ljudi općenito oslobode i počnu o takvim problemima govoriti otvoreno kao o bilo kakvim drugim svakodnevnim zdravstvenim problemima.“

„Mislim da je apsolutno važno, ne samo u školama nego i u svim segmentima društva, govoriti o mentalnom zdravlju zato što živimo u 21. stoljeću. Smatram da mentalni problemi više nikad ne bi trebali biti tabu tema, niti bi trebali predstavljati nešto čega se ljudi srame ili o čemu šute te bih voljela da se ljudi općenito oslobode i počnu o takvim problemima govoriti otvoreno kao o bilo kakvim drugim svakodnevnim zdravstvenim problemima“, pojasnila je.

Na pitanje kako komentira angažman škole oko Dana mentalnog zdravlja profesorica je odgovorila da joj je drago što je on prepoznat kao nešto važno i što je stručna služba ponudila profesorima prijedlog o anonimnim porukama koji je ona odmah prihvatila jer, kako kaže, njoj je to uvijek važna tema, bez obzira na to je li riječ o Danu mentalnog zdravlja ili ne. Uz to, komentirala je kako je u redu i to što neki profesori u tome nisu sudjelovali jer je to stvar njihova izbora.

„Mislim da bi, u krajnjoj liniji, vama učenicima bilo dosadno kod svakog profesora imati istu priču s tim porukama, tako da u biti nije bilo ni potrebno da svaki nastavnik ponudi tu opciju“, dodala je te je također spomenula kako smatra da bi bilo dobro u narednim godinama pokušati pronaći i neke druge načine na koji bi se ovakav dan mogao obilježiti. Profesorica je ipak rekla kako joj je ovogodišnji model s anonimnim porukama bio jako zanimljiv i koristan te da ju je ugodno iznenadilo to što su učenici u većoj mjeri u porukama pisali o svojem mentalnom zdravlju, a u manjoj o atmosferi na satima, odnosno da ju je iznenadila spremnost učenika da podijele takve informacije (pa makar anonimno) s njom.

„To pokazuje kako ponekad prazan papir i netko koga ne poznaješ toliko dobro mogu biti puno bolji slušatelj od nekog tko je dio tvog svakodnevnog života te je to zapravo, po mom mišljenju, razlog zašto ljudi idu na terapiju“, pojasnila je. Ipak, profesorica nam je rekla kako nešto ovakvo ne bi ponavljala češće tijekom godine jer smatra kako bi učenicima to moglo biti previše te kako se nešto takvo ne bi trebalo forsirati. „Umjesto toga bi možda bilo dobro imati nekakav sandučić na vidljivom mjestu u koji bi onda učenici mogli ubacivati takve poruke, anonimne ili potpisane, tijekom cijele godine“, predložila je. ​

„Svima nam počne nedostajati škola i mislim da smo, svaki put kada se vratimo na nastavu uživo
​svi mi, i vi učenici, a i mi nastavnici zapravo sretni.“

Nastava u doba pandemije
​
Profesoricu smo, naravno, pitali i kako se nosi s mogućnošću ponovnog uvođenja C modela nastave u srednje škole, odnosno s online nastavom i takvim načinom rada općenito te nas je njeno mišljenje iznenadilo. Za razliku od mnogih profesora i učenika profesorica Vrbanac Užarević komentirala je kako s online nastavom nema toliki problem te je dodala kako ona ima i svojih dobrih strana. 

„Kad smo prvi put prešli na online, radila sam isključivo preko Edmoda, što je za mene bilo izuzetno monotono, a vjerujem i za vas, ali otkad smo počeli organizirati nastavu preko Zooma, to je prilično ok. Naravno da kvaliteta ne može biti ista kao kad smo uživo u školi, ali nastava preko Zooma ima i svojih prednosti – puno je ležernije. Npr. možemo pijuckati kavu za vrijeme Zooma, ne moramo se bojati da ćemo zakasniti na posao ili u školu, možemo se i vidjeti bez maski za promjenu… Ipak, nakon nekog vremena u toj vrsti izolacije svima nam počne nedostajati škola i mislim da smo, svaki put kada se vratimo na nastavu uživo svi mi, i vi učenici, a i mi nastavnici zapravo sretni. To je definitivno bolje iz socijalnog aspekta, postoji ta društvena dinamika i to je nezamjenjivo, ali mislim da se svejedno ne treba raditi toliku tragediju iz uvođenja online nastave“, pojasnila je.

prof. Vrbanac Užarević

„To da i učenici i profesori pod odmorom ‚surfaju‛ i preko interneta dobivaju informaciju
o tome da se sutra uvodi online nastava vrlo je neozbiljno i neprofesionalno od strane vlasti.“

​

Makar nema problem s uvođenjem online nastave i takvim načinom rada, profesorica nam je rekla kako joj smeta to što je komunikacija između vlasti i djelatnika u obrazovnom sustavu (kao i učenika) vrlo nejasna i neizvjesna. 
​
„Mislim da je sramota to da mi saznajemo za odluke vezane uz uvođenje C modela nastave u škole u zadnji čas i to preko različitih portala i premijera, a ne preko resornog ministra ili ravnatelja. To da i učenici i profesori pod odmorom ‚surfaju‛ i preko interneta dobivaju informaciju o tome da se sutra uvodi online nastava vrlo je neozbiljno i neprofesionalno od strane vlasti“, smatra. 

Život u pandemiji 
​
Kako naša profesorica nije samo nastavnica u školi, već i osoba mnogih interesa i hobija, među kojima su putovanje, planinarenje i penjanje po vertikalnim stijenama, razgovarali smo i o tome kako se ona sama nosi s pandemijom u privatnom životu. 
U tom kontekstu profesorica je podijelila s nama kako se, kao osoba, tijekom razdoblja pandemije nešto više povukla u sebe te kako je prije bila puno društvenija. 

„Moram priznati da me, što zbog straha od te bolesti, što zbog ovakvog načina života, još uvijek nekako užasavaju velika okupljanja ljudi i društva. Počela sam se osjećati nelagodno u većim društvima, ne u smislu da ih izbjegavam pod svaku cijenu, ali ako mogu izbjeći takvo okupljanje, radije ću to učiniti, nego ići.“
​
Unatoč tomu, profesorica se nije prestala baviti svojim hobijima te je putovanja po inozemstvu (iako joj nedostaju) zamijenila putovanjima po Hrvatskoj. Tako je npr. s obitelji planinarila po Krku, Istri, Biokovu i Paklenici. Osim toga je, kaže, imala priliku više se posvetiti privatnom životu.

„Svatko u tom sportu ima svoj ‚Everest‛, svoj cilj koji može ostvariti u nekom danu i jednom kad ostvariš taj cilj, kad pobijediš sebe i svoje strahove, osjećaš se stvarno kao kralj svemira.“

prof. Vrbanac Užarević s obitelji

„Ono što mi se zapravo sviđa kod svega toga je to što smo naučili nekako smanjiti svoje apetite i živjeti u nekom jednostavnijem i manje ambicioznom životu. Prije pandemije sam imala puno veće planove po pitanju nekih egzotičnih putovanja, a sada smo više okrenuti obiteljskom životu i intimnijem druženju s prijateljima, što mi u biti odgovara. Rekla bih da ste u puno većem gubitku zapravo vi srednjoškolci. Meni je ovako u odrasloj dobi svejedno hoću li npr. otići na koncert sada ili za pet godina, nije neka razlika, dok se kod vas to, nažalost, ipak ne može reći“, dodala je.
​

Također smatra da je jedna od dobrih strana pandemije to što je mnogo ljudi otkrilo outdoor život i zamijenilo odlazak teretanu s odlaskom u prirodu i aktivnostima poput, primjerice, planinarenja, što, dakako, i sama preporuča. Spomenula je i kako osim nje u Zbornici ima još takve „outdoor ekipe“, među kojima su npr. profesorica Fundurulić koja planinari te je osim toga speleološki aktivna i profesora Glavočića koji trči različite trail i ultra utrke te je nedavno sudjelovao i na Zagrebačkom maratonu o čemu možete pročitati na sljedećoj poveznici:
​ ​

Prof. Glavočić na 29. Zagrebačkom maratonu

Profesorica se, kako kaže, penjanjem konkretno bavila još mnogo prije pandemije te se osim u Hrvatskoj penjala po Italiji (Dolomitima), Austriji, Sloveniji, Francuskoj (Korzici), Turskoj, dok je planinarila u Rusiji gdje se popela na Elbrus i u Argentini gdje se htjela popeti na Aconcaguu, ali joj to, nažalost, nije uspjelo zbog visinske bolesti.

​„Ono što me zapravo privlači kod penjanja je priroda kao i pogledi koje ne možeš vidjeti samo hodajući kroz šumu te je uzbudljivo i predstavlja jako dobru tjelovježbu. Uz to, ono što me privlači jest to što se nitko ni s kim ne natječe, nego se zapravo natječeš sa samim sobom. Svatko u tom sportu ima svoj ‚Everest‛, svoj cilj koji može ostvariti u nekom danu i jednom kad ostvariš taj cilj, kad pobijediš sebe i svoje strahove, osjećaš se stvarno kao kralj svemira. Isto tako, poznajem ljude koji imaju preko sedamdeset godina i koji se bave tim sportom, dakle to je nešto čime se zapravo možeš baviti cijeli život“, dodala je.

Pohađala Drugu gimnaziju
​
Poznato je kako je profesorica Vrbanac Užarević nekad bila učenica naše Druge pa smo je pitali i kakva je bila u našoj dobi. Po tom je pitanju komentirala kako se radilo o generacijama učenika devedesetih kada je sve njih, smatra, iz nekog razloga „malo jače puknuo pubertet“. 

„Bili smo buntovni, dosta smo se svađali, ali smo zapravo bili jako kvalitetan razred s kojim su profesori voljeli raditi. Jako nas je puno toga zanimalo, i umjetnost, pisanje, pa i film, tako da mislim da smo bili zanimljiva i posebna generacija“, kaže nam uz smijeh. 

​Podsjećamo, u to doba je osnovan ovaj časopis, Doping, koji je s prijateljicama osnovala upravo ona, profesorica. Na tu je temu rekla kako joj je drago što časopis i dalje živi te komentirala kako na njemu i dalje ima dobrih tekstova i sadržaja koji joj se jako sviđaju, na čemu smo joj zahvalili.

Za kraj smo ju pitali smatra li po nečemu našu školu posebnom na što je rekla kako smatra da smo posebni po odnosu između profesora i učenika. 

„Nakon četiri godine izgradimo jako lijep odnos i dobru komunikaciju.“

„Mislim da se mi profesori stvarno trudimo izaći učenicima u susret, naučiti ih i pomoći im te da uz to imamo jako dobre i posebne učenike s kojima, iako je Druga jedna od težih škola, nakon četiri godine izgradimo jako lijep odnos i dobru komunikaciju, što možda nije tako u svim školama, a to na kraju potvrđuje i činjenica da se mnogi učenici vraćaju nakon što maturiraju da nas posjete. Dakle, bilo im je lijepo tu, koliko god svi inače prigovaraju, što je u biti i normalno, naravno da bi ljudi u toj dobi radije radili bilo što drugo nego učili te predmete i tako, ali moraš to odraditi i to je to“, odgovorila je. 

intervju vodio: RAFAEL KOKOT, 3.f