Pogled jednog lista

Bio jednom jedan list, a taj list bio sam ja. Visio sam i njihao se na hrastovom drvetu, na brežuljku iznad Zagreba. Jako sam volio i svoje stablo i plodove i ostalo lišće. S njima sam volio pričati, no oni nisu bili najbolji dio svega. Najbolji je dio bio pogled. Ah, taj pogled… niti jedan list nije imao tako dobar! Ja sam obožavao gledati izlaske i zalaske velikog crvenog Sunca koje bi osvjetljavalo i zbog kojeg bi cijeli grad svjetlucao. Čak i kada bi padala kiša i kada bi samo oblaci bili na nebu, prizor bi bio predivan. Ja bih se uvijek probudio prvi, nekad ne bih ni spavao. Tijekom dana razgovarao bih sa svima, ali pogled bi mi usred razgovora znao odlutati zbog svih zgrada i kuća i nebodera i cesta i slučajnih prolaznika. Jedan list me jednog dana pitao – pa zašto ti toliko voliš pogled na grad? Svejedno ćemo svi jednog dana otpasti s drveta i više ništa nećemo vidjeti. – Otpasti s drveta? Pomislio sam. Ako padnem više neću moći gledati zalaske i izlaske, prolaznike, avione, zgrade… Tuga me preplavila. Mislio sam da su drvo i pogled moja svrha, a kad bi pao ne bi imao niti jedno. Nijedan list nije znao jeli to istina, no jednog dana i drvo je reklo – Svi listovi morati će otpasti pa čak i ti. Moram se pripremiti za zimu, a u proljeće će na vašim mjestima narasti novo mlado lišće – . Bio sam šokiran. Idućih sam dana paranoično gledao oko sebe, nadajući se da nitko još nije otpao. Rekli su mi da pretjerujem te da se to i treba dogoditi, ali trebao sam znati da ne pretjerujem, trebao sam si vjerovati. Nakon nekog vremena su me „smirili“ i mislio sam kako je drvo možda pogriješilo u nečemu. Ono je ipak dosta staro. Jednoga dana me probudilo šuštanje lišća. Nisam shvaćao što se dogodilo dok nisam vidio kako je jedan moj prijatelj, dobar prijatelj iz djetinjstva počeo mijenjati boju. Odbijao sam to prihvatiti, ali duboko u sebi sam znao što to znači. List po list, dan za danom. Nitko više nije bio kao prije, čak ni ja. Osjećao sam se skvrčenim, ružnim. Bilo me sram. Međusobno smo se tješili, nasmijavali jer smo shvatili da se bliži kraj. Neko je lišće nakon par dana već počelo padati. Znao sam da će uskoro doći moje vrijeme pa sam zadnje trenutke provodio od izlaska do zalaska gledajući u daljinu. Razmišljao sam o mladosti i lijepim danima, o prijateljima i stablu. I napokon sam 4.10.2019. odlepršao sa svoje grane. Put do tla je bio dug, no za to vrijeme sam uživao u pogledu na grad, a po prvi puta sam vidio i ono što je bilo s druge strane drveta. Pao sam na tlo. Prije nisam znao da je zemlja tako  mokra i da je drvo tako visoko. Ali, pao sam na tlo s kojeg se još uvijek vidio grad. Sada sam mogao i puno bolje vidjeti zvijezde. Bio sam tako sretan, no prerano. Budući da je lišće još uvijek padalo jedan je list pao i na mene. Sada nisam mogao vidjeti izlaske, zalaske, zgrade, prolaznike… Da sam imao malo hrabrosti, rekao bih mu nešto, izborio bih se za sebe, ali tada sam otkrio nešto što me rastužilo. List koji je na mene pao nikada nije vidio pogled na grad jer sam mu ga ja sklanjao. Kao da smo sad zamijenili mjesta. Nas dvojica smo se zbližili i ispalo je da imamo dosta toga zajedničko. Naučili smo živjeti jedan uz drugog. On je uživao u prizoru i svaki dan mi je pričao o njemu, a ja sam mu se svaki dan zahvaljivao.            

 Toni Međić , 1.f