Online nastava: Vrlo ugodno iznenađenje

Svijet je u zadnjih nekoliko mjeseci zatekla velika kriza izazvana pandemijom nama sad već dobro poznatog virusa, Covida-19. S obzirom na to, došlo je do velikih promjena u sustavu i u našoj svakodnevici koje su služile kako bismo se uspjeli što efikasnije zaštititi i maksimalno smanjiti brzinu širenja samog virusa, odnosno dnevni broj zaraženih od istog. Da ne duljim previše, s obzirom na to da su nam svima okolnosti već poznate, jedna od važnijih mjera koje su donesene jest ona vezana uz nama najdraži obrazovni sustav, a to je da se nastava kompletno prestaje organizirati fizički, uživo, u školama. Ipak, kao što ni Crkva nije samo zgrada, već je ona zajednica vjernika, tako ni škola nije samo zgrada, nego ustanova koju čine njeni stalni djelatnici i mi, učenici koji je pohađamo. Nastava se tako nastavila održavati, ali „na daljinu“, da budemo precizniji, online.

Online nastava, koja se održavala dobar dio drugog polugodišta ove godine, jest uistinu jedna vrlo zanimljiva pojava, ponajviše zato što je ona fenomen koji se prvi puta u povijesti masovno počeo prakticirati, a da je to pritom nitko zapravo nije očekivao ili planirao. U svega nekoliko tjedana obrazovni se sustav više puta okrenuo i, moramo priznati, prilično se dobro dočekao na noge. Promjena je bila zbilja velika te su ti tjedni uhodavanja bili dosta mučni jer nitko od nas učenika, ali ni profesora, nije znao što bi zapravo trebalo raditi, kako bi trebalo organizirati vrijeme i slično. Tako ste u to vrijeme lako mogli naići na velike naslove članaka na portalima s intrigantnim izjavama učenika koji su redakcijama pisali pisma o svojim „užasnim“ iskustvima s online nastavom i mnogo drugih koji su pak kritizirali ministricu, reformu, sustav, profesore i sve ostalo što se moglo kritizirati.

I sam mogu reći da mi je online nastava u prvih nekoliko tjedana jako teško padala iz više razloga, ali ponajviše zato što se činilo kao da imam puno više posla nego što bih imao inače i zato što se uopće nisam snalazio na stranicama preko kojih je nastava bila organizirana. Rekao bih da je čak mojih desetak prvih online zadaća zbog takvih razloga bilo poslano u zakašnjenju. U sustavu je vladala opća panika, kako među učenicima, tako i među profesorima koji su u početku nastojali zadržati disciplinu i ozbiljnost te sam zato zbog ovih desetak zadaća morao pisati i desetak mailova u kojima sam se duboko ispričavao na kašnjenju. Da stvar bude još gora, vrlo brzo nakon početka održavanja nastave na daljinu, Zagreb je pogodio veliki potres koji nas je doslovno, ali i metaforički, dobro protresao.

Makar to možda nije očekivano, rekao bih da je taj potres jako dobro utjecao na sve nas mentalno jer nam je pokazao kako uvijek može biti gore i kako se svi naprosto moramo sabrati te se dobro skoncentrirati na to da ostanemo fokusirani, održimo ritam i nastavimo sa životima igrajući kartama koje su nam podijeljene. Nakon potresa osobno sam se sa svojom obitelji morao nakratko iseliti iz stana jer je bilo rizično ostati u staroj kući poput naše, a to je bilo popraćeno velikim problemima s internetom i novim kašnjenjima s obzirom na to da u drugom stanu u kojem smo bili nisam imao sve svoje stvari koje su mi bile potrebne za nastavu. Tako bismo se nakratko vraćali kući da moja braća i ja odradimo što je potrebno i onda ponovo odlazili natrag u taj drugi stan. Umjesto negativnih bilješki u e-dnevniku ili slabih ocjena iz aktivnosti (koje sam, da budem iskren, očekivao), od profesora sam dobio samo jedno - razumijevanje i priliku da sve napravim, makar možda ne u prvotno zadanom roku, te sam se zato vrlo ugodno iznenadio. Nakon potresa su, u najboljem mogućem trenutku, došli proljetni praznici, tijekom kojih smo svi „napunili baterije“ i bili spremni za rad.

Nakon kratkih proljetnih praznika, provedenih u kućama, cijeli sustav krenuo je u pravu akciju. Online nastava tekla je uistinu dobro (u okviru svojih mogućnosti, naravno) te je bila kontinuirana i prilično temeljita. Svi smo se nekako uhodali i uhvatili ritam. Naravno, kvaliteta online nastave nije bila ni približna onoj pravoj, klasičnoj nastavi u školskim klupama, ali je bila možda i najbolje izvedena u skladu sa svojim mogućnostima. Toga sam sve svjesniji kad se sjetim kako su naši profesori i profesorice trebali u potpunosti promijeniti svoj način rada, način ocjenjivanja pa tako i način života. S obzirom na to da je i moj otac srednjoškolski profesor, čuo sam dosta toga o pogledu profesora na online nastavu te mogu reći da je njima ona pala mnogo teže nego nama učenicima. Od zatrpanog mail pretinca, pa do stotina radova za ocjenjivanje i još tisuća zadaća za čitanje, online nastava za naše je profesore uistinu bila zahtjevna i ozbiljna promjena.
 
Monotonija karantene

Ono možda najzahtjevnije za mene tijekom ovih dva i pol mjeseca bilo je preživjeti samu karantenu i ostati pribran. U odnosu na moj uobičajeni školski dan u kojem bih se inače rano ustao, krenuo tramvajem do Trga, onda sjeo na drugi tramvaj, došao u školu, vidio stotine učenika, profesore i svoje prijatelje, svaki sat mijenjao učionicu i nakon škole istim se putem vraćao kući, život je u karanteni bio kritično monoton. Moj školski dan izgledao bi tako da bih se probudio oko devet, upalio računalo, provjerio što za taj dan „u školi“ treba napraviti, napravio isto, pojeo nešto i išao u krevet. Svaki bih dan išao u šetnje po našoj ulici, i okolnih nekoliko, kojima sam nastojao razbiti tu monotoniju, ali mi to nije mnogo značilo. Ono najgore tijekom karantene mi je bio osjećaj da sam cijeli dan u školi (kakav je imao i moj otac, a vjerujem i ostali profesori i učenici).  Još ne učim psihologiju, ali mi je poznato da je znanstveno dokazano kako čovjek određene osjećaje povezuje s određenim mjestima te se je zato npr. teško koncentrirati ako ležite u krevetu ili slično. S obzirom na to, mogu reći da sam tijekom dana time što sam cijelo vrijeme bio kod kuće, imao osjećaj kao da sam cijelo vrijeme u školi jer je moja „škola“ za vrijeme nastave na daljinu bila moj radni stol i moje računalo. Ako k tome spomenem i činjenicu kako je moj radni stol udaljen metar od mojeg kreveta te kako je on, zajedno s računalom,  prvo što vidim kad se svakog jutra probudim, možete zamisliti što bi mi svakog jutra prvo palo na pamet i kako sam pritom opušten mogao biti.  
 
Procvat škole za život

Možemo zbilja reći da je ova školska godina bila puna preokreta i teških situacija na koje nitko na svijetu nije bio spreman niti bi mogao tek tako biti spreman. Ipak, dobro je da smo ovaj scenarij proživjeli kao učenici jer sad imamo i to iskustvo! Na internetu sam, baš u tom stilu, vidio jednu šalu u kojoj autor kaže kako je škola za život ove godine ipak malo pretjerana jer su u jednu školsku godinu ubacili i štrajk i pandemiju Covida-19 i potrese. Makar je to bila samo šala, autor ove šale ipak je bio u pravu kad je to nazvao školom za život jer su, iako to nije predviđeno kao dio reforme, ova iskustva nama zbilja poslužila kao prava škola za život u užem smislu. Kad malo bolje razmislim, mogli bismo čak i zaključiti da smo mi učenici ovom situacijom nagrađeni jer, ako se ikada u budućnosti dogodi scenarij sličan ovome, generacije nas učenika koji smo ovo preživjeli bit će spremne na to. Bit ćemo spremni biti zatvoreni u stanu dva mjeseca, a opet ostati pribrani i raditi svoj posao donekle efikasno.

Ipak, ovaj scenarij pogodovao je i provedbi same reforme, tzv. Škole za život. Kada je karantena započela, ponajviše pred profesore, ali i pred nas učenike, došlo je do metaforičke borbe s ovom teškom situacijom koja me podsjetila na staro viteško geslo: Vincere aut mori (Pobijediti ili umrijeti). Makar to zvuči pomalo pretjerano, to govorim zato što su profesori imali samo dvije mogućnosti: uhvatiti se u koštac s ovom situacijom, kao i s internetom, virtualnim učionicama, programima, linkovima, lošom internetskom vezom i nastaviti s radom i učiniti da njihov predmet opstane i preživi ili odustati i dopustiti da on umre, odnosno da ga prestanu predavati i da učenici ostanu bez tih vrijednih znanja. Mi smo učenici također imali slične opcije te su na kocki bile naše ocjene, ali kad pogledate koliko je većina profesora imala razumijevanja, možemo reći da je nama, ipak, bilo nešto lakše. Tim više što smo mi mlađi i općenito bolje upoznati s tehnologijom i internetom te nam taj dio nije predstavljao toliki izazov.

Gledano s nešto manje poetske strane, da budem konkretan, teški uvjeti školovanja i nastava na daljinu na neki su način prisilile sustav da se prilagodi upravo onome što bi ova reforma i trebala biti - učenju isključivo informacija potrebnih za život. S obzirom na to da više nije bilo mogućnosti detaljno obrađivati velike količine gradiva, ono se nastavom na daljinu trebalo maksimalno sažeti te je rezultat bio učenje onoga što nam je zbilja potrebno. Također, način tzv. vrjednovanja tj. ocjenjivanja se uistinu promijenio u odnosu na prijašnje stanje i to u korist škole za život. Mogu reći da me osobno ovakav ishod situacije jako ugodno iznenadio jer sam u svojem zadnjem članku iznio niz kritika upravo na temu sustava ocjenjivanja i vrjednovanja u školi za život, aktualnoj kurikularnoj reformi. Ono što se promijenilo u odnosu na normalno stanje jest to što je u školi na daljinu vrlo teško napraviti klasičnu pisanu provjeru te je ministarstvo poslalo naputak da se ne provode usmene provjere znanja. Postavlja se pitanje što se onda uopće može ocijeniti, a odgovor na njega vrlo je jednostavan - angažman učenika. Tako je u e-dnevniku u ovom periodu svima nama osvanulo mnogo bilješki o našem radu i ocjena naših radova koji su ovaj put bili možda i najključniji kriterij ocjenjivanja učenika. Neki bi rekli, dobio sam zadatak, ali bi za mene bilo mnogo preciznije reći dobio sam priliku napisati čak petnaestak duljih tekstova tj. eseja te sam za to bio i dobro nagrađen ocjenama. Pitanje ocjenjivanja bilo je možda i najvažnije pitanje vezano uz online nastavu jer je svima poznato kako izgledaju naše ocjene u npr. drugom mjesecu. To je pravo šarenilo koje postupno treba dovesti u red! Za većinu učenika presudni su upravo četvrti i peti mjesec koji na neki način upravo služe za podizanje prosjeka ocjena kako bi na kraju mogao imati pristojnu zaključnu ocjenu iz pojedinog predmeta. Online škola u početku je izgledala kao velika prepreka tome jer se govorilo kako ćemo do kraja godine dobiti još svega dvije ocjene iz svakog predmeta i da će to biti to. Takav bi scenarij, naravno, bio apsolutna katastrofa jer u drugom mjesecu uvijek računate da ćete iz predmeta poput npr. matematike dobiti još barem šest ocjena, a možda i više. Upravo zbog toga smo se svi mi učenici bojali te online škole, ali je, eto, ona iznjedrila jednako toliko ocjena, samo što su one ovoga puta proizašle iz eseja i kojekakvih drugih radova.
 
Klasičan način školovanja ipak je efikasniji

Makar je za vrijeme online nastave došlo do novih spoznaja vezanih uz korištenje tehnologije u nastavi, uz pisanje mnogo bilješki i uz ocjenjivanje mnogo više različitih radova, mislim kako je klasičan način poučavanja i učenja mnogo efikasniji zato što nam profesori mogu lakše objasniti stvari i zato što je tako komunikacija između učenika i profesora puno lakša i zato jača. Makar bi za vrijeme online nastave na kraju svojih objava svi profesori pisali kako ih možemo pitati što god nas zanima, to smo radili puno rjeđe nego inače jer naprosto nije isto kada ti profesor objasni nešto porukom i kada ti objasni uživo. Uživo slušati profesora mnogo je zanimljivije i nekako više „s guštom“, za razliku od čitanja njegove poruke u kojoj nema tog sjaja u očima i koja se nekako čini besmislena jer je jednako efikasna kao i da pročitam nešto u udžbeniku. Također, osim samog poučavanja, u školi se nesvjesno učimo i socijalizaciji tako što smo konstantno okruženi ljudima i obitavamo u razredu koji je sastavljen od nasumičnih ljudi te je tako zapravo u pitanju umanjeni prikaz cijeloga društva u kojem živimo i u kojem su ljudi koji su nam više ili manje simpatični. To je nešto što se ne može naučiti online i vrijednost koja je jako važna za nas kako bismo se znali snaći jednoga dana u životu.
Iako uistinu vjerujem kako je klasičan način efikasniji od nastave na daljinu, smatram da smo mi učenici dokazali i sebi i profesorima na koliko mnogo načina možemo zaslužiti ocjenu i bilješku te bi nam zajedno to trebala biti pouka za buduće godine koje će, nadajmo se, biti „normalne“.
 
 
U „pravoj“ je školi najbolje

Makar se sada možemo složiti da smo pobijedili u ovoj bitci s teškim uvjetima školovanja, mogu u svoje, ali vjerojatno i u ime većine učenika i profesora reći kako nam je ipak puno bolje u „pravoj školi“, tj. u našoj dobroj staroj Križanićevoj, u starinskim učionicama i na velikim hodnicima, na našim slavnim stepenicama ispred ulaza i na našim stepenicama udubljenim od koraka učenika, koje su mi, makar sam tek godinu dana u ovoj školi, odista prirasle k srcu. Online školu odradili smo najbolje što smo znali i mogli, uspjeli smo završiti ovu godinu i obraditi gotovo sve gradivo, ali nam je ipak draže kad smo svi na okupu, kad možemo vidjeti svoje prijatelje, kad se možemo šaliti, ali i učiti uživo od naših profesora i kad zajedno možemo uživati u (navodno) našim najboljim godinama! Zato se svi veselimo povratku u naše školske klupe, ali tek nakon što se dobro odmorimo...

Rafael Kokot, 1.f