O CENZURI, PATKAMA, KURIKULUMU I BESMRTNOSTI

​Roman Lovac u žitu izašao je 1951. godine i gotovo se istodobno našao na ljestvici „bestsellera“ na kojoj je i ostao 29 tjedana. Kako je vrijeme prolazilo, a Lovca u žitu već su proglasili modernim remek-djelom, profesori su o njemu počeli raspravljati u učionicama. Negdje u to vrijeme su se roditelji počeli buniti. Jedan takav brižan roditelj izbrojao je 295 primjera uzaludnog spominjanja Božjeg imena, dok je neki drugi izbrojao ukupno 785 vulgarnosti. Čak je bilo nekoliko pokušaja da se knjiga zabrani na osnovi toga što će vulgarno izražavanje u knjizi učiniti učenike podložnijima marksističkoj indoktrinaciji. U Tulsi, u saveznoj državi Oklahomi, profesorica je dobila otkaz jer je učenicima zadala da pročitaju tu knjigu. Tijekom čitavih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Lovac u žitu ostala je najviše cenzurirana knjiga u srednjim školama i knjižnicama.  To je, naravno, samo povećalo popularnost knjige.

U siječnju 2019. u Republici Hrvatskoj objavljeni su novi nacionalni kurikulumi za nastavni predmet Hrvatski jezik, jedan za osnovne škole i gimnazije, a drugi za srednje strukovne škole. Kao dio kurikularne reforme Škola za život Ministarstvo znanosti i obrazovanja sastavilo je popis obveznih djela za lektiru za osnovnu i srednju školu. Taj popis za gimnazije sastoji se od 22 lektire za sve četiri godine te je, prema nekima, potpuno lišen kvalitetnih klasika i lektiru svodi na čitateljski klub, a prema drugima je prepun mrtvih (i uz to muških) pisaca čije se knjige nimalo ne dotiču svakodnevnih života prosječnih školaraca, odnosno gimnazijalaca. 

Na to je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odgovorilo otvaranjem upitnika za preporuku izborne lektire za učitelje razredne nastave i Hrvatskog jezika, nastavnike Hrvatskog jezika i knjižničare u osnovnim i srednjim školama. Sužavanjem rezultata ankete na sva djela koja su dobila minimalno deset glasova, sastavljen je popis od 241 knjige, dug koliko je i čudovišan – Sluškinjina priča, primjerice, nalazi se jedno mjesto iznad Ane Karenjine. Tom je popisu namjena pomoći nastavnicima da sami odaberu što će obrađivati. 

U cijelom je procesu Lovac u žitu maknut s obveznog popisa lektire da bi ponovno izronio na najvišem mjestu izborne lektire, s 538 glasova od ukupno 1225 glasača (ili 49%, ako vam je tako draže). 

Mislim da je to oduvijek bila sudbina Holdena Caulfielda. Da ga se vječito pokušava osporiti, cenzurirati, proglasiti ludim, otpisati ga kao marksista ili naprosto cendravog tinejdžera koji se boji odgovornosti odraslog svijeta. 
Ali on se ne da. 
68 godina zadržao se u našoj kolektivnoj svijesti kao jedini roman s adolescentnim protagonistom napisan u prvom licu – a Bog zna da ih ima previše – koji zvuči kao osoba od krvi i mesa. Jedini koji je sposoban rastužiti te iako nisi siguran zašto. Jedini koji se pita znamo li „kojom srećom kamo odlaze te patke kad se jezero potpuno zaledi?” tjerajući i nas da se zapitamo nad naizgled banalnim svakodnevnim stvarima koje, ispostavit će se kasnije, nisu nimalo banalne.

Mogli bismo raspravljati o tome je li roman bio tako uspješan zbog svojeg povijesnog konteksta, mogli bismo spomenuti Drugi svjetski rat i potpuno novu generaciju mladih ljudi koji polako postaju svjesni da su se stvari promijenile i da će se nastaviti mijenjati, kao i sve veću prijetnju „rock'n'rolla“ koji se polako, ali sigurno pojavljuje na horizontu praćen čitavom generacijom mladih ljudi koja ustaje protiv ideja i normi patvorenog i iskrivljenog društva pedesetih godina 20. stoljeća. 

Međutim, ne znam nikoga tko bi rekao da voli tu knjigu jer se protivi politici koju je Joseph McCarthy u SAD-u provodio od 1950.  

Jer, čak i ako skinemo sve implikacije i povijesne kontekste, odbacimo Salingerovu reputaciju i zanemarimo postmodernizam, ostaje nam dijete koje je izgubilo brata. Dijete koje ponovno i ponovno osjeća nepravednost i lažnost svijeta oko sebe, dijete na pragu odrastanja kojemu je ponuđena zrela dob, ali koje je odbija. Neka duboka tragedija u toj priči – Holden koji se bori protiv starenja, a pola glave mu prekrivaju sijede vlasi i koji samo želi biti lovac u žitu - a može li itko tvrditi da to nije plemenita namjera, bez obzira na to (ili baš upravo zbog toga) što je već u ideji osuđena na propast?

Mogla bih ustvrditi da pripovjedač postiže tu duboku emocionalnu povezanost s čitateljem kroz stil, tj. način na koji govori o stvarima – uzastopnim korištenjem pasivnih rečenica, fraza poput „nešto kao”, „pomalo” i „gotovo” (npr. „gotovo sam želio da me nema” i „pomalo sam kao plakao”) i općenito sve tehnike zbog kojih bi se za glavu uhvatio bilo koji profesor hrvatskog da ih primijenite u zadaćnici. Ironija je u tome što bi vam rekli da je jedina posljedica takva stila udaljavanje pripovjedača od čitatelja, ali Holden ih koristi jer osjeća bol od koje se mora distancirati jer se ne može suočiti s njom, a nismo li zapravo svi takvi, barem ponekad, kad nas ponos na to tjera? 
Također bih mogla reći da često koristi metafore i simbole – već spomenute patke, svoju crvenu lovačku kapu, ploču Little Shirley Beans koju je kupio Pheobe i milijun drugi stvari jer se metafore mogu naći na svakoj drugoj stranici ako imate dovoljno mašte.

Ali na neki način to nije ni važno (osim ako vas stvarno ne zanimaju te stvari). Ono što je jedino važno je činjenica da je Lovac u žitu knjiga koja ostaje s vama, možda čak i postane dio vas, nakon što je pročitate. Duboko u bespućima vašeg uma nalazi se Holden koji se pita što će nekome cvijeće kad je mrtav.
I to je ono što će ta knjiga zauvijek ostati. I sljedeći put, u nekom novom kurikulumu, u nekom novom ministarstvu i novoj prijetnji nekog novog društvenog poretka, kad će neizbježno ponovno biti preispitana i osporena njena važnost, namjera i vjerodostojnost, Holden će ponovno izroniti kao pobjednik u vječnom ringu umjetnosti i vremena. 

Pobijediti starost nije uspio, ali to ne znači da nije postao besmrtan. 

Vida Terze, 3.e