Monolog

Mrak me gušio. Popeo mi se do grla, te zvijezde koje su tinjale na crnom velu neba, svaka tražeći svoje posebno mjesto među drugima. Uvijek su me podsjećale na mene samu. Bilo je to nešto u njihovu sjaju, katkad toliko moćnom, katkad mrtvom, ugaslom poput svijeće izgubljena plamena.
Pogled na nebo, na Mjesec, bolio me. Ne tako davno, promatrala sam ga mladim očima, diveći se srebrnoj svjetlosti koja bi me ostavljala budnom satima, glave teške na prozorskoj dasci. Sada sam ga gledala vireći kroz oči napola zaklopljene jer vjeđe su mi bile previše teške da bi se i njima zamarala. Previše bolne. Blijed sjaj pojavio mi se u kutovima vidnog polja, iako je puni mjesec bio toliko blještav da mi nije trebala ni svijeća, dok sam se tiho spuštala hodnicima. Ali sada, to je bila tek izgarajuća svjetlost, ne ona divna, snažna ljubav. Samo je postojalo ondje, to blijedo svjetlo, samo je u obliku tanašnih snopova oduzimalo dijelove moje svijesti, polako me ostavljalo bez osjećaja.
Spuštajući se stepenicama, osjetila sam umor. Probadajuću bol u mišićima nogu, srsi na leđima. Jedva. Ignorirala sam ih. Bila sam umorna. Toliko da je sve što sam osjetila bila čežnja za nepostojanjem. Samo na taj jedan trenutak, dok je melankolična pjesma noći utihnula, dok sam čula svoje misli. Ignorirala bih ih, inače. Zatomila. Pobjegla bih od mučnoga saznanja koje mi je, pak uvijek bilo negdje u pozadini svijesti. Samo si ga nisam htjela priznati. Ne bih ni sada. Ali bila sam tako umorna. Udahnula sam oštar zrak, hladnoća koja je dopirala kroz prozore grizla mi je obraze. Čak su i jadanja vrana utihnula, njihovi glasi koji pjevaju o mukama svoga života, dok na nebu šire svoja raskošna crna krila.
Sjela sam na stepenicu, tik do prozorskoga okna gdje je svjetlost bila najjača i 
naslonila glavu na koljena. Bilo je nešto ugodno u mekom dodiru moje kože na mome licu. U crnoj kosi koja mi je padala preko ramena, sve do obraza koje je milovala. Podsjetilo me to na mamu. Ponovno. Otjerala bih te misli, ali dopustila sam im da me pritišću. Bile su toliko glasne, udarale su me u spokoju tame.
Uvijek sam se bojala mrkloga mraka. Krivila bih ga za isplakane sate u maminoj postelji, tihe suze. I sad, petnaest godina kasnije, osjetila sam onaj instinktivni nagon da ruke privučem, obgrlim ih oko svoga tijela. Kako bih se osjećala sigurnom. Nisam to činila mnogo vremena jer nisam se bojala noći otkako sam zašla ovdje.
No, možda ona malena djevojčica neuredne crne kose i lica puna prašine i dalje leži negdje u meni. Miran stav, pun nade i snova; neukrotiv. Oči koje su vidjele samo pun Mjesečev sjaj na nebu - polju želja. Polju utjehe. Ne i vlastit odraz, ne i misli koje su me zamarale, strahovi. Vidjela sam samo snove. Mjesec je bio u mojim očima. Bože, kad sam odrasla?
Inače, vruće suze potekle bi mi niz obraze, žareći moju kožu, no ona je sada bila sasvim hladna. Lecnula sam se na pomisao da sam bezosjećajna. No, bila sam umorna. Nisam htjela razmišljati ni o čemu. Ali ipak sam dopustila pritisku da me smlavi, skrivenim mislima da budu izgovorene, šaptom. 
Dolazeći ovamo, pokušavala sam biti što nečujnija kako me nitko ne bi zatekao dolje da plačem. Nisam plakala. Nije boljelo. Jest ponekad, kad sam se osjećala kao da je sva radost k nadi koju prikupljam, samo nešto što će me odvući od misli, ne i uništiti ih. Svi naši osjećaji tek su prolazni, govorila sam si, kada sam u san trebala ući s lijepim mislima. Nije li čudno, koliko se ponekad moramo truditi kako bi jednostavno razmišljali lijepo?
Život nije slika iz maminih pjesama. Nisu to tek puke riječi koje su mi kao maloj trebale da zaspim, da se uvjerim u bajke kako bi me mašta spasila od očaja. Bilo je mnogo drugačije.
Nisam to znala dok nisam upoznala njega. Shvatila sam koliko je ljubav opasna - koliko su sve divne stvari i smrtonosne jer izgubiti ga jednako je lako koliko i zavoljeti.
Bojala sam se da ću samo promatrati, isprana pogleda, samo gledati kako njegov život odlazi. Da kad trenutak dođe, neću moći učiniti ono što je potrebno. Bojim se smrti, bojim se onoga što će mi pokazati da su anđeli ono što smo osmisliti kako bismo se nosili s nenosivim. Ne želim osjetiti to saznanje. Ne želim to izreći.
Tada sam čvrsto vjerovala da je smrt lijepa, da je smrt mirna. Mislila sam da će me na ulazu dočekati nevini anđeli, krila zasljepljujuće čistih, zamišljala sam kako ću se smijati jer gledam u svoju nagradu za to što sam uspjela u nečemu toliko teškom - življenju.
Ali i da nije tako, ne bi me bilo briga. Jer bila sam samo dijete. Bila sam samo obično dijete koje ima nedostižne snove. Kada je prestalo biti tako?
Uzdahnula sam, pokušavši obuzdati ruke koje su se tresle, prsti udarali o koljena. Skoro sam zaplakala. Gotovo sam osjetila suze kako nadiru. Ali nije ih bilo. I mrzila sam se zbog toga.
„Anatole, draga. Uvijek ćeš biti moja mala djevojčica.”
Više nisam ni mala, ni nevina. Postajem nešto što ne želim biti. Imam osjećaje koje ne želim imati. Toliko brzo nadiru, poput oluje na koju nismo spremni. Nikad nismo prokleto spremni. Poput oluje. Poput osjećaja, koji su prolazni, sjetila sam se i nasmiješila. Poput života, koji je prolazan.
Više nisam djevojčica. A pogotovo ne njezina.
Napokon, zaplakala sam.

Katja Oršulić, 1.f