Moj proces - TIA PLEJIĆ

Kao Doping ilustratorica ne mogu baš pridonijeti „profi člancima“ ili pronicljivim intervjuima, ali za časopis mogu napisati neko štivo koje se odnosi na moj proces rada. ​
​

autorica: Tia Plejić, 3.f

Moja tehnika
​
Naime, što se tiče tehnikalija, stvari nisu komplicirane: koristim se finelinerima ili brushpenom, alatima koje u sebi sadrže vodootpornu tintu. Posjedujem i druge medije poput grafita, vodenih boja i akrila, ali nekako volim jednostavnost tuša. Sviđa mi se koncept korištenja malo toga kako bih stvorila puno. Mogu crtati na svemu, ali kako bi moji radovi dugo poživjeli, koristim debeli glatki bristol, vrstu papira koja je najbolja za stvaranje detalja i kompleksnih tekstura. Radove potom uokvirujem samo u staklo, s namjerom da ih objesim u sobi ili dam nekome, ali većinom samo stoje u ladici među gomilom papira. 

„Ako se namjeravaš zauvijek baviti crtanjem, velik dio svog slobodnog vremena vjerojatno ćeš provoditi sam za stolom.“

Žrtve nas umjetnika
​
Dvije su stvari koje osoba poput mene mora žrtvovati, a to su urednost i društveni život. Netko poput mene mora se pomiriti s tim da će mu soba uvijek biti neuredna. Druga žrtva s kojom se svaka osoba drugačije nosi jest osamljenost. Ako se namjeravaš zauvijek baviti crtanjem, velik dio svog slobodnog vremena vjerojatno ćeš provoditi sam za stolom. To, naravno, vjerojatno nećeš ni primijetiti jer ćeš biti prezauzet crtanjem i sjedenjem sam za stolom. Meni to ne smeta sve dok mi vrijedi pretplata za Deezer.

autorica: Tia Plejić 3.f

Inspiracija se ne može forsirati

​Ponekad uđem u sobu dok još sja sunce i nakon što završim crtež, skužim mjesec. Sve u svemu, kao i u svakoj disciplini (iako ne volim koristiti tu riječ kada govorim o umjetnostima) vrijeme će se uistinu brzo potrošiti. Mogu probati pričati o generiranju ideja, ali bilo bi sramotno potrošiti više od dvije rečenice kako bih objasnila da mi ideje samo sinu dok jedem neko voće. 

Malo ipak karikiram. 
​
Prije sam uvijek pokušala napraviti koncept koji najvjerodostojnije opisuje kako se osjećam ili poruku za koju u tom trenutku smatram da ju je potrebno odaslati u svijet. Ne volim previše direktne i specifične prikaze. Trudim se da je misao suptilna i slojevita. Tako sam to uglavnom radila prije, međutim, u zadnje vrijeme više se posvećujem procesu i značenju koji oni imaju za umjetnika. Prije sam znala čitati izjave poznatih slikara i čuditi se kad bih pročitala da najviše uživaju u samoj radnji stvaranja, a za produkt uopće ne mare niti im je bitno da ih itko vidi. Što sam više crtala, sve sam više shvaćala poantu onoga o čemu su govorili. Kada se previše koncentriramo na ono što želimo da dospije do drugih, usredotočeni smo na neki cilj koji nam uopće ne pomaže. 

„Očajnička težnja da se izrazim ili pokušavam dočarati točno ono što osjećam
​nikad ne urodi plodom.“

​Sad ću možda malo zaći u kontroverzni teritorij, ali tko će ako neću ja? 

Osobno, dok radim puno razmišljam. To je, naravno, poželjno jer bez toga ne bi ništa ni nastajalo, ali shvatila sam da očajnika težnja da se izrazim ili pokušavam dočarati točno ono što osjećam nikad ne urodi plodom. Kao umjetnica osjećam da imam neku obvezu stvaranja nečeg što ima očitu namjeru širenja ideje. Nedavno sam shvatila da to samo iscrpljuje i da to nije razlog zašto se ja time bavim. Bavim se time prvenstveno zato što imam tu potrebu i zato što je to stvar koja me, jednostavno rečeno, u svijetu najviše obogaćuje, ali ne obogaćuje me zato što crtanjem otkrivam neke velike životne istine i te iste dokumentiram u fizičkom obliku, već zato što s vremenom koje mi je na raspolaganju imam osjećaj da stvaram nešto što vrijedi. Ne crtam da razmišljam o stvarima, crtam da se od njih maknem. Zato su za mene umjetnosti više bježanje od stvarnosti nego prodiranje u nju. Sve ono što pritom nastane je misterij i postanak onog što svi najviše cijenimo ovisi o tome koliko se uspješno odvojimo od svijesti.

​

autorica: Tia Plejić 3.f

„Ne crtam da razmišljam o stvarima, crtam da se od njih maknem.“

​TIA PLEJIĆ, 3.f