UČENIČKE RAZMJENE Je li odlazak na razmjenu u SAD na godinu dana pametna ideja?

Moj američki san
​

Barbara je na početku prošle školske godine otišla na razmjenu u Ameriku koja joj je promijenila život. Pročitaj više o njezinom iskustvu i, tko zna, možda si baš ti taj kojeg, čim se stvari srede, čeka upravo ta pustolovina! 

„Ovo mi je iskustvo definitivno promijenilo život.“
​

Razmjena u Americi
Prošle sam se godine odlučila na najveću avanturu svog života, a to je bio odlazak na razmjenu u Ameriku. Oduvijek sam voljela putovati, a moram priznati da mi je život u Hrvatskoj postao jako repetitivan i ponešto dosadan pa sam htjela isprobati nešto novo i izaći iz one rutine u kakvoj sam se našla. Kada sam prvi put otišla u agenciju na razgovor, bila sam jako nervozna jer je pomisao da odlazim u drugu državu, na drugom kontinentu gdje mi nijedno lice neće biti poznato i gdje ću morati sama sebi stvoriti život u samo nekoliko mjeseci bila poprilično zastrašujuća, ali mi je u isto vrijeme taj strah davao vjetar u leđa. Učenicima na razmjeni u Americi dodijeljena je takozvana host obitelj, moja je obitelj živjela u malom gradu, od samo nekoliko tisuća stanovnika po imenu Bridgeport u saveznoj državi Ohio. Za taj grad nikada prije nisam čula, ali to mi stvarno nije mi smetalo. Bila sam uzbuđena jer tada još uvijek nisam vjerovala što se uistinu događalo.   

Odlazak
6.8.2019. u pet ujutro probudila sam se i krenula prema zagrebačkom aerodromu na kojem sam se ukrcala u prvi od dva aviona koja su me trebala odvesti do mojeg odredišta, a to je bio New York. Naime, prije odlaska u Ohio prijavila sam se na New York Orientation. Tamo nas se našlo stotinjak učenika s razmjene iz cijeloga svijeta i proveli smo tri dana razgledavajući grad. Ta su mi tri dana bila jako zanimljiva jer, gdje god bih se okrenula, bila bi osoba iz neke druge države. Zapravo su najzanimljiviji trenuci bili upravo razgovori s drugim učenicima kada smo razmjenjivali priče o tome kako je živjeti u našoj državi. Iako tri dana zvuči jako malo, u tih 72 sata upoznala sam jako puno ljudi s kojima sam se i na neki način povezala, a najbolje je to što sada, ako želim negdje turistički otići, vrlo ću vjerojatno imati nekoga koga ću i u isto vrijeme moći posjetiti. 

Život u host obitelji
Kada sam došla u Ohio, saznala sam da će sa mnom živjeti još jedna učenica s razmjene. Ona je bila iz Španjolske što je meni bilo odlično s obzirom na to da je moja mama Španjolka pa smo mi osim na engleskom mogle međusobno pričati i na španjolskom što nas je kasnije još više povezalo. Nas smo dvije odmah kliknule i kako je vrijeme prolazilo, tako smo sve više imale sestrinski odnos i dandanas se čujemo skoro svaki dan te se planiramo vidjeti kada pandemija koronavirusa završi. Osim nje bila sam jako zadovoljna sa svojom host obitelji. Prije odlaska čula sam svakakve priče o obiteljima koje nisu bile dobre i o učenicima koji nisu bili zadovoljni, ali ja se nisam imala pravo buniti. S njima sam i danas u kontaktu i stvarno sam im zahvalna za sve što su napravili.

„Tamo sam upoznala jako puno ljudi i, iako sam bila stranac, nisu me drugačije gledali, nego su me stvarno prihvatili kao dio svoje zajednice.“
​

Škola
Škola je bila jako moderna, ali i jako mala. Sveukupno je u cijeloj srednjoj školi bilo manje od 200 učenika. Tamo je potpuno drugačije nego u Hrvatskoj. Cijela je generacija zapravo jedan razred, ali oni nemaju sve sate zajedno. Na početku godine svatko može izabrati između šest i osam predmeta koje žele slušati, a na tim su satovima ljudi skroz pomiješani pa sam tako ja neke sate imala s ljudima iz prvog, a neke s ljudima iz četvrtog razreda.

Od predmeta izabrala sam američku povijest, američku vladu, svjetsku povijest, biologiju, matematiku i engleski. Moram priznati da je sve bilo vrlo lagano i svi su me smatrali jako pametnom, što je bio odličan osjećaj.

No, tamo je škola više od samo mjesta gdje učenici idu učiti. Ja sam imala osjećaj da je to jedna velika zajednica. Svi su jako otvoreni i druželjubivi, a profesori i učenici imali su prijateljski odnos i često, kada bi netko imao neki problem, otišao bi nekom profesoru da razgovara s njim i da mu pomogne.

Sportovi su jako važan dio njihovog školovanja, a veličina i ljepota školske dvorane čisti je dokaz tome. Sportski su klubovi u sklopu škole, a treninzi su uglavnom bili svaki dan po dva sata. Ja sam igrala košarku i igranje protiv drugih škola u državi mi je bilo jedno od najboljih iskustava.

U školu bi često dolazili neki ljudi i, što je meni ovdje nezamislivo, usred sata održali bi prezentaciju cijeloj školi. Jednom su došli ljudi iz vojske i pričali kako im je tamo, jedan je dan došao neki ministar (iskreno ne znam točno tko je on bio, ali je bio prilično zanimljiv), a moj osobni favorit bila je žena koja je dio košarkaške kuće slavnih koja je došla i održala cijeli nastup u kojem je u jednom trenutku uspjela zavrtjeti 10 košarkaških lopti u isto vrijeme. Jako sam voljela ići u školu u koju sam kao i u filmovima išla žutim autobusom i tamo sam stvarno upoznala jako puno ljudi i, iako sam bila stranac, nisu me drugačije gledali, nego su me stvarno prihvatili kao dio svoje zajednice.

​„Iako se čini da je sve bilo super, nije uvijek bilo lagano. Bilo je tu uspona i padova.“
​

Putovanja tijekom razmjene
Dok sam bila u Americi, naravno da sam iskoristila priliku i posjetila još nekoliko mjesta. Imala sam sreće što brat moje host majke živi u Kaliforniji, točnije u Los Angelesu, pa sam zajedno s host obitelji otišla u LA i tamo provela tjedan dana. Osim tog putovanja, par mjeseci kasnije svi smo zajedno posjetili Washington D.C. S oba sam putovanja bila jako zadovoljna jer je to na neki način bilo ispunjenje mog sna i cijelo to vrijeme, dok sam bila tamo, sve mi se činilo nestvarno.

Dojam o iskustvu
​Iako se čini da je sve bilo super, nije uvijek bilo lagano. Bilo je tu uspona i padova, bilo je trenutaka kada sam pomislila da je to što radim ludost i kada sam se samo htjela probuditi u Zagrebu, u svojoj sobi, spremiti se za školu i vidjeti svoje prijatelje, no s druge je strane bilo i trenutaka kada sam htjela ostati tamo zauvijek.

Ovo mi je iskustvo definitivno promijenilo život. Upoznala sam predivne ljude na koje mogu računati kada god mi zatreba i vidjela sam kako ljudi žive izvan Hrvatske. U ovom sam iskustvu dublje upoznala samu sebe, koje su mi granice i što uistinu volim raditi, podiglo mi se samopouzdanje i zapravo sam shvatila da uistinu moram cijeniti ono što imam. 

Izvor: privatne fotografije: BARBARA PAVIČIĆ PÉREZ, 4.d
​

novinarka i fotografkinja: BARBARA PAVIČIĆ PÉREZ, 4.d