INTERVJU

Matea Vodopija, 2.a

1. Kako je nastala ideja akcije i kako si se ti u njoj našla? Jesi inače članica volonterske grupe/ako da, koliko dugo i zašto?

Iskreno, ne znam tko je baš prvi došao do ideje akcije, ali ja sam za nju čula preko profesorica Ihas i Plazonić koje vode Građanski odgoj. Na jednom sastanku rekle su nam o cijelom planu i  kako bi htjeli nekome izgraditi kuću. Moram priznati da me to iznenadilo i nekako sam sumnjala da mi kao neka školska udruga možemo nešto takvo napraviti. No kako su drugi počeli davati ideje, tako su i meni pale na pamet i korak po korak eto nas, skupili smo zadani iznos.

Nisam članica volonterske grupe, ali jako veliki dio Udruge čine učenici koji idu na Građanski odgoj, ovo je moja prva godina da sudjelujem u Građanskom odgoju i, iskreno, zasad je ispunilo sva moja očekivanja. Uključila sam se jer sam od prijašnjih generacija, a i iz raznih događaja koji su se prije zbivali, shvatila da se Građanski odgoj sastoji od niza aktivnosti. Neke su malo jednostavnije poput izrada kravata za Dan kravata, a neke malo složenije poput posjeta Bruxellesu (ove godine, nažalost, virtualno). Smatram da mi takvo sudjelovanje na raznim predavanjima i radionicama može koristit za upoznavanje svih mogućnosti koje imam što se tiče razmjena i obrazovanja unutar i izvan Hrvatske. Također sudjelovanjem na radionicama jako puno naučite i o samom funkcioniraju npr. parlamenta i sličnih ustanova te shvatite da i vi, iako ste još dosta mladi, možete sudjelovati u svemu tome pa makar zasad to bilo samo davanje prijedloga što mislite da bi moglo biti bolje.
 
2. Kako tvoj razred gleda na tvoju uključenost u akciji/volonterskoj grupi? Misliš da dobivate zasluženo priznanje za sudjelovanje? Misliš li da su ostali učenici dovoljno uključeni u aktivnosti koje se događaju oko njih? Jesu spremni dati vrijeme/novac za akciju?

U mom razredu samo nekoliko učenika ide na Građanski, a još manje njih sudjeluje u Udruzi, stoga smatram da im sama činjenica da se to događa i da mi sudjelujemo u tome nije previše bitna i više na to gledaju kao na neku izvannastavnu aktivnost na kojoj se stalno mora nešto raditi i koja je bez veze, nego na niz mogućnosti i fora radionica pa na kraju i izravno sudjelovanje u akciji s kojom bi nekome sagradili kuću. Naravno, uvijek ima onih koji su više i onih koji su manje zainteresirani, a to se vidi u sudjelovanju u aktivnostima koje je Udruga organizirala poput plesanja za video, tombole, odbojke, aukcije itd. Koliko sam vidjela, kada je cijela ta akcija krenula i kada su se organizirale sve te aktivnosti, većina je učenika rado sudjelovala i dala i svoje vrijeme i novac za akciju.
 
3. Cijela ova organizacija ne čini mi se kao mala stvar. Jesu li postojale neke poteškoće u stvaranju cijele akcije? Slažete li se svi u grupnom radu? Gledajući unazad, postoje li možda neke traume koje si spremna podijeliti? Profesorica Peršić već nam je pričala na satu o cijelom pravno/legalnom dijelu organizacije.

Smatram da profesorice imaju puno više trauma koje bi mogle podijeliti nego ja jer su one ipak napravile sve kako bi mi tu akciju uopće mogli započeti što smatram da je puno stresnije od stvari koje smo mi morali raditi. Mislim da mogu reći u ime svih da je česti stres bilo premalo vremena za nešto što smo htjeli napraviti.

Možda najteži trenutak bilo je snimanje prvog videa koji je trebao objašnjavati što se događa u samoj akciji i koji je trebao prikupiti što više ljudi, znam da smo imali možda nešto manje od tjedan dana da to samostalno snimimo i spojimo da liči na nešto. S obzirom na to da smo to radili sa svojom opremom, to jest mobitelima, najveći problem bila je pozadinska buka i onda dosnimavanje zvuka pa uskladiti zvuk sa slikom itd. Budući da sam jedna od voditeljica Facebook stranice Udruge, što se nekad čini kao bezvezan posao, često je bilo trenutaka u kojima je potrebno što prije nešto objaviti jer je to na kraju način kojim komuniciramo s ostatkom ljudi koji su nam potrebni kako bi akcija uspjela. Stoga tu ima puno svakodnevnih stavljanja objava, storyja, rezanja slika, traženja slika, pregledavanja tekstova, tagiranja itd. Svi ti mali poslovi uzmu vrijeme, a ponekad i živce :)
 
4. Kreativnost vam se stvarno pokazala smišljajući sve načine za prikupiti novac. Možeš li istaknuti najdraži ili posebno drag pothvat koji ste imali u cijeloj akciji? Postoje li neke neostvarene ideje ili odbijeni prijedlozi koje želiš podijeliti?
 
Smatram da je aukcija bila jedan dosta kreativan i zahtjevan pothvat u ovoj akciji, no izazvala je veliku potražnju i stvarno puno ljudi se na nju odazvalo, pogotovo kada su stolci bili na aukciji. Kasnije smo imali dresove, haljine, šminke i razne proizvode od poznatih osoba koje su nas na taj način podržale. S time mogu reći da mi je možda jedan od dražih pothvata jer su u to bili uključeni apsolutno svi.

​Neostvarenih ideja mislim da zasad nema, bili smo na televiziji, radiju, pa čak i imali međurazredni turnir u odbojci i pub kviz. Smatram da bi tu bilo još više ideja i događaja da nije ovakva izvanredna situacija kakva je. I baš zbog toga, zbog cijele epidemije, potresa i svega što se izdogađalo smatram da je ova akcija još uspješnija jer smo se svi ujedinili i potrudili prijeći sve prepreke koje su nam se našle na putu što stvarno pokazuje da ako se nešto želi da se to uistinu i može pa makar bila pandemija, potresi i snijeg usred proljeća.