Majka je kćeri vuk

Interpretacija filma Kako razgovarati s mamom

Iako često zanemareni, hrvatski kratkometražni filmovi poput filma Kako razgovarati s mamom na zanimljiv način progovaraju o intimnim obiteljskim temama

Izvor: Pixabay

Kratkometražni hibridni film Kako razgovarati s mamom redateljice Dalije Dozet snimljen je 2020. godine. Zbog hibridnosti snimljena materijala ne može se utvrditi koje je vrste sâm film, no može se i prije gledanja pretpostaviti da će autorica ovoga filma odgovoriti ili barem nekako pokušati doći do odgovora na pitanje koje je postavljeno u samome naslovu. Naslov otvara jednu poprilično zatvorenu, konzervativnu i zaboravljenu temu. Većina djevojčica, djevojaka pa na kraju i žena ni dandanas ne zna kako se povjeriti majci kao prijateljici. Jesu li tome uzroci pripadajuće obiteljske uloge, naše razlike i predrasude ili pak što drugo?

U naslovu filma autorica svoju majku oslovljava s „mama“ što na neki način sugerira da one dvije imaju blizak odnos. Velika je razlika između nazivanja majčinske figure „mamom“ i „majkom“. No, ipak u filmu gledatelji nikad ne vide njihovu bliskost. Kći uvijek snima majku s određene udaljenosti, nigdje se ne vidi kako se grle, kako razgovaraju niti je prikazan koji god drugi oblik privrženosti. Privrženost se vidi samo na starim snimkama koje se počnu prikazivati pred sam kraj filma što sugerira kako su u prošlosti i dalekoj mladosti bile bliske. Na njihovu je prikazanu distanciranost najvjerojatnije utjecala očeva smrt. Majka i kći ne razumiju se, one govore različitim jezicima. Ta je situacija nalik frazi „govorim kineski“ koju autorica izgovara zbog nedostatka majčina razumijevanja.

Film započinje i završava istom scenom: sivom petljom koja se neprestano okreće i preko koje autorica iznosi svoju priču. Iz njezina govora u kojemu koristi različitu dinamiku, brzinu i stanke može se saznati kako se osjeća kada govori o svojoj majci. Na primjer, kada je govorila o njihovu zajedničkom putovanju u Kinu, ton njezina glasa bio je uzbuđen i sretan; tijekom opisivanja opažanja o svojoj majci zvučala je ozbiljno, a u dijelu razgovora o očevoj smrti koristila je kratke, jasne i tihe rečenice uz brojne duge stanke što sugerira velik utjecaj očeve smrti na njezin život. Nakon očeve smrti majka i kći prestaju govoriti o svojim emocijama što je u filmu figurativno prikazano pojavom stare, crno-bijele snimke potresa. Redateljica u filmu koristi tehniku izmjenjivanja starijih i novijih kadrova, kadrova prirodne ljepote i mira uz kadrove prirodnih opasnosti i katastrofa čime postiže značajan i upečatljiv kontrast emocionalnih stanja na čijem je jednom polu utjecaj očeve smrti prikazan kao rušenje stijena s planine.

U filmu se pojavljuju antiteze, a jedna je od njih majčina i kćerina bliskost u dalekoj zemlji. Majka i kći trebale su proputovati tisuće kilometara kako bi postale emocionalno bliske. To je putovanje u njima probudilo duboko skrivenu i potisnutu traumu koju su doživjele odvojeno na različite načine, ali prebrodile zajedno. Kadrovi starih i mladih planina ukazuju na njihovu bliskost bez obzira na razliku u godinama. Zupčasti i nepravilni vrhovi osobina su mladih planina. Nakon nekog vremena padaline počnu odronjavati i izravnavati vrh. Tim procesom mlade planine počinju sve više ličiti starijim planinama koje su u potpunosti ravne. Kći i majka postajat će sve sličnije prolaskom vremena i zaboravljanjem loše uspomene.

Tijekom cijeloga filma autoričin se lik pojavio samo četiri puta, od kojih se svaki put snimala u refleksijama prozora. Time stavlja svu pažnju na svoju majku koju prikazuje u srednjim, bližim i krupnim planovima uz raznolike filtere i boje. Prikazivanjem u refleksiji gledateljima je lakše osjetiti emocije glavnoga lika što omogućuje da dožive priču iz njezine perspektive. Na sebi ostavlja tragove misterioznosti i skromnosti te time stavlja naglasak na svoj glas, a ne izgled. Tako gledateljima predočava način na koji ona sama vidi svoju majku, životnog suputnika s kojim dijeli svu sreću koju doživljava. Korištenjem različitih kadrova svoje majke prikazuje bliskost, odnosno udaljenost, nostalgičnost i razne osjećaje koji ju preplavljuju dok prepričava radnju.

Premda o njoj snima film, autorica nikada nije spomenula kako se njezina mama zapravo osjećala napominjući kako njezina majka „ne priča kako se osjeća, ona govori o tome što je doživjela“. Sve je majčine osjećaje prikazala snimkama iz Kine i djetinjstva. Iako je i na jednima i drugima majka imala smiješak na licu, vidi se da je istinski sretna i bezbrižna bila tek za vrijeme kćerina djetinjstva dok je u Kini živjela u trenutku. Također, neobično je naglasiti to da je radnja filma ispripovijedana. U filmovima se radnja uglavnom prikazuje (film je vizualni i auditivni medij) dok se ovdje prikazala i starim snimkama i autoričinim govorom. Time se urušava glavna postavka filmskog medija – pokazivanje, a ubacuje gotovo dnevnički pripovjedački glas. Također, učestalo se u filmu pojavljuje riječ „razgovor“ kojega među likovima uopće nema, što je ironično. Obje ne znaju razgovarati o svojim emocijama i ne znaju kako se osjećati što ih čini sličnima i povezuje bez obzira na manjak komunikacije.

Zadnja scena filma pokazuje autoričinu majku u obiteljskom okruženju u kojemu vodi razgovor s članovima obitelji. Snimana je u bližem i krupnom planu. To pokazuje da su ipak na kraju filma, bez obzira na odnos koji imaju ili nemaju, ostale samo njih dvije, tj. kako autorica kaže: „samo mama i ja“. Film završava odgovorom na pitanje izneseno u naslovu, a to je da odgovor zapravo ne postoji, što proizlazi iz sličnosti majke i kćeri. 

Dora Ana Miholić, 3.c