KOBE BRYANT Inspiracija budućim generacijama košarkaša

MAMBA OUT!

Priča o dječaku koji nije sanjao, nego je živio
​

​Na početku osnovne škole, u hrpi izvanškolskih aktivnosti, mene je privukla jedna čarobna igra. Košarka. Trenirala sam ju sedam godina i bile su mi to najdraže godine do sada. Kako sam odrastala, slušala sam priče o puno velikih genijalaca te igre poput Michaela Jordana, Sabonisa, Magica Johnsona i dr. Moj otac i drugi najviše su isticali Dražena Petrovića. Svestranog Šibenčanina koji je promijenio povijest igre. Ono o čemu su pričali bila je njegova posvećenost i ljubav prema košarci. Htjela sam gajiti istu ljubav kao što ju je on imao. U to sam vrijeme počela pratiti skoro sve sportove, a najviše košarku i nogomet. Odjednom su mi idoli postali sportaši poput Rogera Federera, Lionela Messija i ostalih.

Ipak, dvojica su se izdvajala. Pogađate, obojica su bili košarkaši. Jedan od njih je Stephen Curry, a drugi je Kobe Bryant. Iako su mišljenja podijeljena, većina se slaže da je riječ o jednima od ponajboljih košarkaša svih vremena. Curry je poznat kao vrhunski šuter, niži od većine igrača, ali izrazito svestran, marljiv i osoba koja se zabavlja dok igra, ali u istom trenutku i rastura na terenu. Nijedan od njih nikad me se nije dojmio kao Kobe. 
​

Možda se sada pitate odakle jednoj curi zaluđenost košarkom i čemu toliki članak o svemu tome? Ne, ovo nije članak ni o meni ni o mojim afinitetima. Želim vam ispričati priču o jednom dječaku koji je sanjao i odlučio postati najbolja verzija sebe i cijeli svoj život dati igri koju je volio i onomu što mu je bilo u krvi. Strasti za koju je živio.
 
Upoznajte Mambu

Kobe je rođen u američkom gradu Philadelphiji 23. kolovoza 1978. Bio je sin košarkaša koji je jedno vrijeme igrao u Italiji. Tako je Kobe proveo dobar dio djetinjstva na Apeninima gdje je naučio talijanski, a u SAD se vratio kad mu je bilo 13 godina. Nakon završetka srednje škole u Marylandu Kobe se prijavio na NBA draft, godišnji susret mladih igrača i klubova u kojima ekipe biraju najbolje mlade igrače iz srednjih škola. Iako se mladim košarkašima preporučalo da barem jednu do dvije godine provedu na sveučilištu prije ulaska u ligu, Kobe je bio toliko samouvjeren da je odlučio ubrzati taj proces i još kao golobradi, tek punoljetni dečko ući u ligu zvijezda poput Jordana, Pippena, Rodmana, Malonea i drugih. Trebao je igrati za klub Charlotte Hornetse, ali su ga oni poslali u Los Angeles Lakerse pod izlikom da nije dovoljno dobar za njihovu ekipu. 

„Kobe je bio toliko samouvjeren da je još kao golobradi, tek punoljetni dečko ušao u ligu zvijezda poput Jordana, Pippena, Rodmana, Malonea i drugih.“

Prvu godinu Mamba, kako ga najčešće zovu fanovi, ulazio je s klupe i igrao vrlo malo. Kako govori u dokumentarcu „Kobe Byant's Muse“ koji je snimao 2015. s redateljem Gothamom Choprom, to je ljeto proveo u dvorani radeći na fizičkoj kodniciji i šutu. Jedan od njegovih prvih trenera govorio je kako je već sa 17-18 godina u dvorani odrađivao treninge po dva – tri sata prije ekipnog treninga, u mraku vježbajući driblinge i šut. To je bila samo prva od priča koje su prerasle u legendu i koje su poznate skoro svima koji poštuju Kobea. Da se trud isplati počeo je pokazivati već  u drugoj sezoni, kad je udvostručio svoj prosjek poena, dobivao nešto veću minutažu te postao najmlađi igrač koji je sudjelovao na All-Staru i pobijedio u zakucavanju. U to je vrijeme u ligi bio i veliki Michael Jordan, a Kobea su već nakon treće sezone počeli uspoređivati s velikim Mikeom. I doista, njegov mentalitet, želja za pobjedom i želja da bude vođa dovest će ga najbliže što je itko ikad došao Jordanu.

Nakon nekoliko sezona sazrijevanja i početka Michaelova „pada“, na veliku scenu stupio je Kobe s kojim je u Lakerse došla još jedna velika legenda – Shaquille O'Neal. Njih su dvojica na početku novog tisućljeća odveli Lakerse do tri uzastopna naslova u NBA-u te postali jedan od najdominantnijih dvojaca u povijesti. Bilo je to od 2000. do 2003. godine. 2004. Shaq je napustio Lakerse, a Kobe opet ostao jedina prava zvijezda.

Dok je na profesionalnom planu razdoblje ranih dvijetisućitih za Kobea bilo iznimno uspješno, u privatnom životu pojavljuju se problemi. Godine 2001. Kobe je oženio Vannessu Laine. Taj brak nije se sviđao njegovim roditeljima kojima je smetalo što je odabranica mladog Kobeja meksičkog podrijetla, a ne afroameričkog.

Pravi problemi za mladi su par uslijedili u srpnju 2003. kad je zaposlenica jednog hotela optužila Kobeja za silovanje i spolni odnos. Kobe je kasnije priznao da su imali spolni odnos, a optužbe za silovanje je negirao. Kad je zaposlenica odbila svjedočiti na sudu, optužba je odbačena, a Kobe se, iako s narušenim ugledom i reputacijom, konačno mogao posvetiti sportu koji voli te odgoju svoje kćeri Natalije koju je dobio s Vannessom u siječnju 2003.

U godinama koje su uslijedile Kobe se etablirao kao jedan od najboljih strijelaca svih vremena. 22. siječnja 2006. Kobe je ubacio 81 poen protiv Toronta te postao igrač s drugim najvećim brojem poena u jednoj utakmici. Prva tri – četiri mjeseca 2006. godine bila su fantastična za Kobea. Dodatni razlog za slavlje imao je i zbog rođenja druge kćeri Gianne koja će mu kasnije postati mezimica zbog osobina sličnih njemu (strast, marljivo učenje, poštovanje i ljubav prema košarci). Iduće je godine i priča o vrhunskom strijelcu dobila svoju potvrdu jer je postao najbolji strijelac lige. U to je vrijeme krenulo i veliko rivalstvo s Bostonom od kojih je izgubio finale 2008., kad je osvojio i titulu najboljeg igrača lige. Iste je godine osvojio olimpijsko zlato s reprezentacijom u Pekingu.  Bostonu je  uzvratio sljedeće godine u finalu i vratio titulu u Grad Anđela prvi put još od 1988. Tad je proglašen najboljim igračem finala, a potpuno isti scenarij ponovio je i godinu kasnije. 

U Londonu je na Olimpijskim igrama 2012. ponovno uzeo zlato i 2013. se oprostio od igranja za reprezentaciju. Uz taj je turnir vezana i zanimljiva priča koju je ispričao jedan od trenera američke reprezentacije, ispričavši anegdotu koja možda najbolje oslikava Crnu Mambu. Trener je rekao da ga je Kobe pozvao u 4:15 ujutro da se nađu u dvorani jer je htio odraditi jedan trening. „Stigao sam prije 05:00, a on je već bio u dvorani natopljen znojem kao da je upravo izašao iz bazena“, rekao je u jednom intervjuu trener poznat kao „Rob“ pa nastavio; „Odradili smo trening sljedećih sat i 15 minuta, a onda je u teretani odradio još puno vježbi u 45 minuta. Nakon toga smo se razišli, ja sam otišao u hotel, a on šutirati na koš.“ Potom govori kako se vratio u dvoranu oko 11 kad je trebao početi ekipni trening te pronašao Kobea kako sam šutira na koš. Upitavši ga je li zadovoljan jutarnjim treningom i kad je završio, Rob je dobio odgovor: „Evo upravo sada. Zadao sam sebi cilj da pogodim 800 šuteva, a ovo je upravo moj posljednji.“
 
Radoholičar?
​
Kobe je bio poznat po svojoj nenormalnoj radnoj etici i ubitačnom ritmu treninga, a mnogi njegovi suigrači reći će i hladnom, pomalo, sportskim rječnikom, drskim odnosom prema njima na treninzima i utakmicama. Iako to možemo gledati iz konteksta da njegovi suigrači nisu bili voljni trenirati kao i on te nisu navikli na nekog tako radišnog, zasigurno im nije bilo lako imati za suigrača nekoga kome „pobjeđivanje nije sve, nego jedina stvar koja dolazi u obzir.“ Jedna priča kaže da je nakon skoro svakog ekipnog treninga Kobe ostajao u dvorani s nekim igračima koje bi odabrao te s njima igrao 1 na 1 do 100 poena. Oni koji su dugo igrali s njim, kažu da nikad nije primio više od 12 poena. Također, kada bi odlazili na gostujuće utakmice, Kobe ne bi odlazio prvo u klupski hotel, nego bi potražio dvoranu i ondje u noći ili dan uoči utakmice odradio žestoki šuterski trening, a to je zahtijevao i od suigrača. Možda „najzloglasniji“ primjer dao je njegov suigrač, poznati Kinez Jeremy Lin u jednom „podcastu“. Priča kaže da je Kobe jednom došao na trening u vrijeme jedne duge ozljede zbog koje se nije često pojavljivao na treninzima, nego je bio na rehabilitacijama. Bio je to posljednji dan roka kada klubovi mogu razmjenjivati igrače među sobom, tzv. „deadline day“. Kad su ga suigrači oduševljeno pozdravili i pitali kako to da je došao, Kobejev odgovor je bio: „Došao sam se pozdraviti sa nekima od vas propalica koje će danas „tradeati“(razmijeniti za druge igrače).“ Jedan igrač tad je samo prokomentirao da je izgubio motivaciju za treniranje.
​
Ipak, najpoznatiji je primjer vjerojatno s O'Nealom, koji je prema Kobejevim riječima bio toliko lijen da ga Kobe nije mogao trpjeti.  Iako su zajedno bili ubitačni na terenu, izvan njega poštovanje i prijateljstvo je bilo normalno tek nakon O'Nealova odlaska i kraja karijere obojice. 

„Ne mogu se povezati s lijenim ljudima. Ne pričamo isti jezik.
​Ne razumijem ih, niti ih želim razumjeti.“ 

Osoba koja je toliko radila na sebi, usavršavala se svaki dan ne bi li bio najbolja verzija sebe, osoba koja je, kako sam kaže, „lovila savršenstvo.“ I doista, bio je toliko savršen, samouvjeren, a u isto vrijeme elegantan, ubitačan, nemilosrdan. Baš poput Mambe. Opisivali su ga kao suigrača koji te uvijek tjerao iznad krajnjih granica tvojih mogućnosti, ali i onaj koji je respektirao protivnika, ali na svoj način. Nije se bojao izreći svoje mišljenje i nije se bojao kritika. Naprotiv, činile su ga boljim. Govorio je kako će osobe koje se boje neuspjeha, neuspjeh najvjerojatnije i doživjeti. Gorio je od želje za pobjedom, a igra 1 na 1 za njega nije bila taktičko, već mentalno natjecanje. Nije mario za mišljenja drugih i nije želio da ga se uspoređuje s Jordanom jer nije htio biti „novi Michael Jordan, već Kobe Bryant.“

Kobe je 18 puta nastupio na All-Staru gdje je četiri puta bio proglašen najboljim igračem. Danas ta nagrada nosi njegovo ime. Također je 11 puta izabran u najbolju momčad sezone te 9 puta u obrambenu ekipu godine. Četvrti je najbolji strijelac svih vremena te prvi košarkaš kojem je klub umirovio dva broja. Dresovi s brojem 8 i 24 vise pod krovom Staples Centra od kraja 2017. Kobe se od košarke oprostio 13. travnja 2016. nakon brojnih ozljeda, uključujući i onu ahilove tetive kad je izbivao skoro godinu dana s terena. Naravno, oprostio se u stilu. Tog je dana Kobe odigrao posljednju utakmicu i zabio nestvarnih 60 poena, što je zbilja impresivno za igrača koji je tada imao 37 godina iza sebe. 

Govorio je kako će osobe koje se boje neuspjeha, neuspjeh najvjerojatnije i doživjeti.
​

Te je godine dobio treću kćer Capri, a 2019. četvrtu Koko. Kobe je uvijek isticao da je ponosan što ima kćeri te divnu ženu koja mu je sve.

Ipak, nijednu stvar Kobe nije volio kao košarku. Na kraju karijere napisao je pjesmu koju je posvetio svome voljenom sportu. Prekrasna pjesma koja govori o tome koliko je godina dao tom sportu, posvetio mu svoje tijelo i dušu, kako želi nastaviti, ali da tijelo više ne da. Pjesma je 2018. pretočena u kratki animirani film koji je osvojio Oscara. Bilo je to ostvarenje za koje je rekao da mu je možda i draže od NBA naslova. Osim toga, bio je strastveni pisac i izdao je male priče te čak tri romana u suradnji s Wesleyjem Kingom, autobiografiju How I Play i još nekoliko djela. Naravno, svi na neki način govore o košarci. Bio je zaluđeni fan nogometnog kluba AC Milana, volio je i Barcelonu, a zanimao se za jezike i biznis. Pokrenuo je i vlastitu košarkašku akademijju Mamba Sports Academy koja je danas prerasla u Mamba and Mambacita Sports Foundation koja financira mlade siromašne perspektivne sportaše. Bio je vrstan i u učenju jezika, a koliko je daleko išao govori i činjenica da je učio jezike kako bi mogao sa suigračima razgovarati na njihovom jeziku kako bi ih suparnici što manje razumjeli. Ono što će velikog Kobea povezat s Hrvatskom je priča da je imao psa koji je navodno slušao samo naredbe na hrvatskom.

Nakon svega, kako reći, kako opisati da se takav život ugasio? Da više nema te osobe. Da je sve što je ostalo od nje su samo uspomene, priče i snimke, brojne snimke, intervjui, slike i sve ono što tehnologija danas nudi. Kako objasniti da ga sad mogu gledati samo na internetu? Kako objasniti da je njegova zadnja rečenica u oproštajnom govoru „Mamba out!“ 13. travnja 2016. nakon posljednje utakmice postala puno više od same fraze? Da je postala oproštaj, sjećanje i emocija. Kako objasniti da nikad neću moći upoznati osobu koja mi je promijenila shvaćanje života, tko sam i što želim biti? Kakvu želim da me pamte? Kako objasniti da sam 26. siječnja 2020. plakala, kao i mnogi drugi, skoro kao da je umro netko moj? Ne, ovo nije pretjerano! Kako u jednom članku, u manje od dvije tisuće riječi opisati osobu koja u svom CV-u ima više nego što će mnogi od nas ikada imati? Ako slika govori više od tisuću riječi, koliko bi bilo potrebno slika da opišem njegov značaj? Možda je bolje ne postavljati takva pitanja jer će ih biti stotine. Možda i tisuće. Možda je bolje pogledati što nas je sve ta veličina naučila i način na koji nas može natjerati da razmislimo koliko smo daleko spremni ići za svojim snovima i što smo spremni žrtvovati da bi smo ih ostvarili.  Možda je najbolje reći samo hvala.
​

Dragi Kobe!
 
Hvala ti za svaki tvoj poen koji si postigao,
za svaki potez kojim si publiku na noge dizao.
Hvala ti za sve moje neprospavane noći i umorna jutra,
za vjeru i nadu da uz naporan trud može doći bolje sutra.
Hvala ti za sve pokrete i sve šuteve koji su ušli sa sirenom,
za dokaz da svima se sreća mora osmjehnut barem jednom.
Hvala ti za sve pretrpljene ozlijede, brojne ožiljke i rane.
Pokazao si mi da ne treba odustat kad loše krene i sve stane.
Hvala ti za svaki umor, svaki žulj i svoga znoja iscjeđenu kap,
znak da trudom svaki plod, mala kap može postati veliki slap.
Hvala ti za svaku mudru riječ što svaka kamera je snimila,
za „Mamba mentality“ kojem toliko sam se divila.
Sam rekao si da želiš mnoge inspirirati, a to i činiš,
Legenda si vječna, uzor, inspiracija. Ti nastavljaš da živiš.
Zato ti za kraj samo želim reći: Hvala!

novinarka: PATRICIA ČRETNI, 3.d