INTERVJU

Ana Radinović, 2.f

1. Kako je nastala ideja akcije i kako si se ti u njoj našla? Jesi inače članica volonterske grupe/ako da, kolko dugo i zašto?

Na početku godine profesorica Plazonić rekla mi je da postoji volonterska grupa te sam ja bez ikakvog preispitivanja postala volonter. Htjela sam nagovoriti svoje prijatelje i par njih je htjelo, ali kad sam saznala da muški rod ne smije sudjelovati, bilo mi je malo čudno jer kakvog to sad pak smisla ima.

Na početku, odnosno prvo polugodište, nismo ništa radili sve dok profesorica Radojičić nije rekla da kreće akcijica. Za to sam bila bome uzbuđena jer prvi put imam priliku sudjelovati u takvoj organizaciji. Podijelili smo se u grupe i podijelili zadatke. Ja sam odlučila da ću stavljati ljude u određene grupe, npr. kreativci ili medijska ekipa. Učenici su mi se sve više i više javljali i sve se osposobilo u kratkome roku. Uplate su krenule nakon roditeljskih sastanaka kada smo Klara i ja prezentirale o akciji ispred skoro svih razreda škole preko Zooma. Istina je da je teško prenijeti emocije preko Zooma, ali smo dale sve od sebe. Ukomponirale smo koronu i potres s akcijom te doprle do roditelja. Sama je akcija, naravno, potaknuta potresom u Petrinji i profesorice su imale toliko veliko srce da se sjete toliko briljantne ideje.

2. Kako tvoj razred gleda na tvoju uključenost u akciji/volonterskoj grupi? Misliš da dobivate zasluženo priznanje za sudjelovanje? Misliš li da su ostali učenici dovoljno uključeni u aktivnosti koje se događaju oko njih? Jesu spremni dati vrijeme/novac za akciju?

Moj je razred odličan i ne vidim razlog zašto me netko ne bi podržavao ako sam aktivna u akciji koja jedino može činiti dobro u ovoj situaciji. Svaki put kada se akcija spomene unutar razreda od profesora ili učenika, svi svoja pitanja upute meni i Klari jer mi ipak znamo najviše kada smo toliko pričale i pričale o njoj. Imam osjećaj kao da me profesori više cijene nakon prezentiranja ispred njihovih razreda i jako sam sretna što ih zanima kako mi je bilo. Na satu razrednika sudjelujemo svi u razgovoru te nekada naglasim da bi bilo dobro još jednom podsjetiti roditelje: „E, tata, gle, mi imamo tu akciju, aj pomozi da se skupi.“

3. Cijela ova organizacija ne čini mi se kao mala stvar. Jesu postojale neke poteškoće u stvaranju cijele akcije? Slažete li se svi u grupnom radu? Gledajući unazad, postoje li možda neke traume koje si spremna podijeliti? Profesorica Peršić već nam je pričala na satu o cijelom pravno/legalnom dijelu organizacije.

Definitivno nije mala stvar, ali kada ima ljudi koji su spremni izostati s par sati nastave kako bi došli ukrasiti plakate, napraviti Instagram postove i storyje, stvarno ništa nije teško ni nemoguće. Jedine su poteškoće kada neki volonteri ne sudjeluju u potpunosti pa nas profa malo zašpota i svi se ponovno trgnemo. Ali i to je normalna ljudska stvar i svakome se dogodi. Trauma nema jer sve iskomuniciramo međusobno i nema nesporazuma. Jedina je moguća trauma letenje iz kuće za taj veliki zadnji potres :/

4. Kreativnost vam se stvarno pokazala smišljajući sve načine za prikupljanje novca. Možeš li istaknuti najdraži ili posebno drag pothvat koji ste imali u cijeloj akciji? Postoje li neke neostvarene ideje ili odbijeni prijedlozi koje želiš podijeliti?

Kada su mi spomenuli da će se održati aukcija, mislila sam – ma daj, ko će to gledati uopće –, ali sam očito imala krivi pogled i razumijevanje aukcije. Još uvijek ne razumijem kako smo došli preko toliko veza do najboljih dresova najboljih igrača. Očito je sve moguće. Ljudi su stvarno gledali stranicu i davali ponude. Na obiteljskim sam okupljanjima naglašavala stranicu škole ako netko želi nešto kupiti. Ideja profesora Glavočića uistinu je bila kreativna i uspješna.

​Kada malo razmislim, ne mogu se sjetiti ideje koju nismo lansirali. Svaka je bila ostvariva i nismo se zadržavali na dosadnim i uobičajenim forama – uplati novce i to je to. Nama je cilj bio da potaknemo kreativnost učenika i profesora te smo to i uspjeli! I dalje guramo dok ne skupimo tih zlatnih tristo tisuća :)