Intervju s Danielom Rafaelićem

Filmovi oblikuju živote

Intervju s hrvatskim povjesničarem filma Danielom Rafaelićem

Život vas po inerciji prisiljava da brojne interese sužavate. Mislim da je ključ uspjeha baš suprotno -
treba ih kontinuirano proširivati. Kao u renesansi.

Kao što ljudi napreduju iz godine u godinu, tako se različiti mediji povećavaju zbog naših potreba. Jedan je od najbitnijih svjetskih medija film zbog te rasprostranjenosti i utjecaja na sve nas. No kako bismo mogli bolje razumjeti filmsku umjetnost, potrebno ju je dubinski proučavati. Određeni pojedinci posvete joj cijeli život te nam pomažu u boljem razumijevanju filmova i svega vezanog uz njih.

Tijekom posjeta Hrvatskom narodnom kazalištu imala sam priliku upoznati jednog povjesničara filma, gospodina Daniela Rafaelića. Prvi put sam za njega saznala zbog HRT-a pa sam bila ugodno iznenađena kad sam ga vidjela uživo te imala priliku voditi razgovor s njim.

Osim što se bavi filmom, također je povjesničar, egiptolog, filmolog, pisac, sveučilišni profesor i filmski kritičar. Daniel Rafaelić rado je pristao na intervju te otkrio mnogo zanimljivih činjenica o svom životu i (hrvatskoj) kulturi filma. Usmjeren je istraživanju domaće i svjetske filmske povijesti kao i istraživanju filmskih arhiva s ciljem pronalaska zaboravljenih i izgubljenih zapisa iz Hrvatske. Predvodio je Filmski trezor HNK-a , odnosno projekcije starih hrvatskih filmova vezane uz dramu, balet itd. Osim toga, imao je čast da kao predstavnik Hrvatske bude u žiriju za nagradu Zlatni Globus 2023. godine.

Životna i kulturna svestranost

 1. Rođeni ste u Bitoli, ali odrasli u Zagrebu. Zanimljivo je da su za Bitolu vezani braća Manaki, pioniri filma i fotografije na području jugoistočne Europe, mislite li da je to imalo nekakvog utjecaja na odabir Vašeg zvanja?
​
Mene taj podatak čini neizmjerno ponosnim. Otkad sam saznao, još kao dijete, za njih dvojicu i njihovu legendarnu „Kameru 300“, neizmjerno sam bio ponosan da sam rođen u gradu u kojem je započela kinematografija svih južnih Slavena. Dodamo li tome i antičku baštinu Bitole - predivni grad Herakleju Linkestis, taj spoj arheologije i filma me zauvijek obilježio.
​
2. Zašto ste se odlučili za egiptologiju? Koji su Vam najdraži filmovi vezani uz Egipat te njegovu važnu i bogatu povijest?

Prvi film koji sam gledao kao dijete na televiziji bio je film Howarda Hawksa ZEMLJA FARAONA iz 1955. To je film koji je na mene neizmjerno utjecao. Imao je sve ono što ima i staroegipatska umjetnost: estetiku, mistiku, erotiku, akciju i iznad svega monumentalnost. Zato i danas s velikim veseljem gledam taj film. Baš kao i Egipćanina Michaela Curtiza iz 1953.,
Kleopatru Josepha Mankiewiczsa iz 1963. ali i NOĆI KAD SU SE BROJALE ZVIJEZDE/MUMIJA egipatskog redatelja Shadija Abdela Salama.

Autorica ilustracije: Vlatka Pavlinović

3. Kad ste krenuli surađivati s HRT-om i što najviše volite ondje?

S HRT-om surađujem, ne biste vjerovali, puna dva desetljeća. S velikim sam veseljem deset godina pisao tekstove o filmu za TV kalendar, a nakon toga sam počeo s FILMSKIM PREGLEDOM, danas MALOM ŠKOLOM FILMA za Dobro jutro, Hrvatska. I evo - to radim s velikim ponosom već deset godina.

4. Budući da ste iznimno svestrani, što biste preporučili mladima s puno interesa koji se ne žele odlučiti samo za jedan?

Svi su me uvijek upozoravali da moram u životu odabrati jedno zanimanje. Ja to nisam mogao. Zato sam povjesničar filma, ali i egiptolog. Uspio sam naći unije te dvije, često posve udaljene struke. Život vas po inerciji prisiljava da brojne interese sužavate. Mislim da je ključ uspjeha baš suprotno - treba ih kontinuirano proširivati. Kao u renesansi.

Hrvatska iza objektiva

5. U filmskim arhivima u Beču i Berlinu pronašli ste izgubljene hrvatske filmove Oktavijana Miletića Kroatisaches Baurenleben (1943.) i Agram, die Hauptstadt Kroatiens (1944), kako je došlo do toga i koliko ti filmovi znače hrvatskoj kinematografiji?

Dugo sam ih tražio, kopao, slijedio preko dokumenata i svjetskih arhiva. Kad sam ih napokon uspio pronaći, mom veselju nije bilo kraja. Premijere oba filma u Hrvatskoj bile su kruna toga. Osjećaj kada vlastitu baštinu vratite vlastitoj zemlji je neopisiv.

6. Povijest opere, kazališta i baleta prikazivala se u redovitoj seriji projekcija Filmski trezor HNK, no zašto se češće na televiziji ne prikazuju slični filmovi vezani uz hrvatsku umjetnost?

Nažalost, mala je gledanost takvih sadržaja jer je sveukupna obrazovanost stanovništva minimalna. Mi smo pristali ne koristiti vlastito obrazovanje u svakodnevnom životu jer nam je tako lakše. Zato živimo u svijetu sapunica i šoping-centara. Postali smo mentalno ona tipična američka suburbija iz Burtonova Edwarda Škarorukog. Okrutna, vulgarna, neukusna i tupa.
Provincijalizirali smo se zahvaljujući sebi samima - a to je najstrašnije.

Izvor: Filmski trezor HNK (Vlatka Pavlinović, privatna fotografija)

7. Mislite li da su moderniji hrvatski filmovi manje popularni među mlađim generacijama zbog ogromnog broja mainstream filmova ili je samo problem u lošem promoviranju?
​
Problem je u lošim filmovima i nikakvom promoviranju. Hrvatske filmove najčešće rade poluobrazovani ljudi koji ne razumiju umjetničke osnove. Proizvod takvih ljudi ne može komunicirati gotovo ni s kim.

Hollywood i nagrade

8. Nedavno se saznalo da ćete biti član žirija za nagradu Zlatni Globus, kako se osjećate i jeste li naišli na neke nove favorite?

Najponosniji sam na svijetu zbog te ukazane časti i privilegije. Moći pogledati cjelokupnu godišnju svjetsku produkciju - to je zaista nešto što inače ne možete. Favorit je svakako irski BANSHEES OF INISHERIN - to je primjer idealno napisanog, režiranog i odglumljenog filma.

9. Što mislite o nagradi Oscar?

Iznimno cijenim Oscare, ali ono u što su se posljednjih godina pretvorili zaista je sramotno. Od stravične autocenzure i zastrašujuće doze
​„političke korektnosti“, do one užasne dodjele na ranžirnom kolodvoru u Los Angelesu, pa do prošlogodišnje demonstracije ponašanja polusvijeta (Will Smith). Jednom riječju - strašno!

Izvor: Wikimedia Commons, uredila: Vlatka Pavlinović

10. Kako cancel-culture utječe na filmove?

Cenzurira, briše i prisiljava nas na nametnuti zaborav. Žalosno je kako je kinematografija to objeručke prihvatila. Zato je televizija danas uspješna - jer se othrvala tom fašizmu.

11. Smatrate li da je odlazak u kino izgubio svoju čar zbog velikih kompanija poput Netflixa, HBO-a i Amazona koji nas obasipaju tisućama naslova?

Nije kino nikad izgubilo čar, no da bi ta magija mogla djelovati - morate imati dobre, pamtljive filmove koji vam daju do tad neviđeno iskustvo i koji vas trajno mijenjaju. Takvih je filmova sve manje.
To je najtužnije.

12. Koje filmove preporučujete da bar jednom u životu pogledamo?
​
Ne postoji razgovor o filmovima ako ne poznamo opuse najvećih redatelja... Orson Welles, Fritz Lang, F.W. Murnau, Alfred Hitchcock, Howard Hawks, Jospeh L. Mankiewicz, Billy Wilder, Ernst Lubitsch, Woody Allen, Martin Scorsese, Tim Burton... toliko za početak.

Izvor: Vlatka Pavlinović (privatna fotografija)

Intervju vodila: Vlatka Pavlinović, 3.b