BUDI PROMJENA KOJU ŽELIŠ - Priča o pomaganju i neodustajanju

Kad se male ruke slože, svašta se može

U trenutku objave ovog članka akcijom Srce kao kuća uspjeli smo ostvariti cilj - skupiti dovoljno novca do predviđenog datuma, 14. svibnja, kako bismo obitelji Špoljarić iz Majura kupili montažnu kuću. U sljedećem članku profesorica Vesna Kezele otkriva što se sve događalo „iza kulisa“, a što nas je dovelo do konačnog cilja
​

Kad je nešto veliko kao kuća, misliš i da je teško kao kuća. Ali reći da imaš srce kao kuća pruža osjećaj balona s helijem velikog kao kuća pa postaneš velik i istovremeno lagan i trudiš se ne odletjeti ponesen emocijama. Evo, tako smo se svi osjećali provodeći našu „humanitarku“, svatko zanesen i udubljen u svoj dio akcije.

Kako je krenulo?

Pred TV-om, naravno.
​
Jedna od profesorica, kolegica, rekla je – na televiziji slušam kako kažu da će se neke općine uključiti u pomoć ljudima koji su ostali bez krova nad glavom tako da nekoj obitelji financiraju kuću. Pa zašto ne bismo i mi?? Puno nas je, imamo dobru volju i djecu koja su sklona radu, pomaganju i značajnu volontersku zajednicu, hajdemo našu dobru energiju i sposobnosti proširiti zajednicom i nadati se najboljem – da ćemo i mi neku nesrećom pogođenu obitelj usrećiti novim krovom! Koliko god malen bio, bit će sagrađen s ljubavlju i voljom svih nas. Motivacija? Nema problema – kad se male ruke slože... i tako smo krenuli.
​

Prvi koraci

Nakon početnog dijeljenja ideja i mišljenja, naravno i malo lobiranja, ideja je prerasla u projekt s glavom, repom, planom i dobila veeeliku podršku u obliku novoosnovane Udruge DRUGAčiji (osnivačica i pokretačica – prof. Radojičić). Udruga nam je pružila organizacijske, logističke i pravne okvire u kojima smo mogli sa službeno prijavljenom humanitarnom akcijom i pravim bankovnim računom početi skupljati novčana sredstva koja su trebala narasti dovoljno da kupimo manju montažnu kuću i poklonimo je jednoj obitelji.

Akcija je dobila ime – „Srce kao kuća“ –  kreirali su ga naši vrijedni učenici koji su se svim srcem uključili u sve njezine segmente.

Osim pokretačke jezgre akcije (prof. Ihas, prof. Kezele, prof. Radojičić, prof. Plazonić, prof. Vancaš i prof. Peršić), puno se duša zdušno prihvatilo osmišljavanja svega – od imena akcije, kreiranja loga, otvaranja Facebook profila i Instagrama Udruge, programa i aktivnosti... teško je to sve i pobrojati i dosjetiti se iako je prošlo tek nekoliko mjeseci. Svima se uključenima, međutim, sigurno čini da je prošlo puno više, koliko je bilo ispunjeno svakojakim aktivnostima i poslovima. Ne može čovjek ni sanjati kako je to veliki posao i koliko bude uključenih faktora u onom momentu kad ti divna ideja padne na pamet. I bolje je da ne zna, mogao bi se i prepasti prije negoli se uspije pokrenuti.
​

„Puno nas je, imamo dobru volju i djecu koja su sklona radu, pomaganju i značajnu volontersku zajednicu, hajdemo i mi neku nesrećom pogođenu obitelj usrećiti novim krovom!“

Kako je rasla kućica

Nakon strašnih i tragičnih trenutaka i slika koje su stigle iz Sisačko–moslavačke županije nakon katastrofalnog potresa 29. prosinca prošle godine, već s navalom dobre volje i količine pomoći koja je krenula u tom smjeru, bilo je jasno da je strašna tragedija pokrenula val energije koja je svima nedostajala nakon godine dana provedene u nedjelovanju i nemoći pred novim, teško dokučivim, teško razumljivim i nedostižnim neprijateljem u obliku pandemije virusa. Ostavljeni u uskim granicama vlastitih prostora, odvojeni od obitelji, prijatelja, uobičajenih aktivnosti koje su nas veselile i poslova kojima se već ljudi, prema dobi i mogućnostima, bave – kao vrsta smo se pretvorili u bespomoćne pasivce prepuštene daljinskim upravljačima i gadgetima. A mi to po „defaultu“ nismo.

Propuštali smo sportske aktivnosti, propuštali smo druženja s prijateljima, druženja u školi, korisne djelatnosti, pospremili hrpu nepotrošene energije i bilo je tako jasno da će nas zajednički cilj i aktivnosti vratiti u kožu onih koji hoće, mogu i postižu što hoće i mogu.

Ideje su se rađale putem i pretvarale u projekt za projektom – tako smo radili oznake za knjige prema dizajnu naših učenika i učenica, snimili uvodni video, učili koreografiju i plesali u promotivnom spotu, oslikali stolce za aukcijsku prodaju, skupljali za aukciju predmete – sportske rekvizite, umjetnička djela i osobne potrepštine, odigrali humanitarni odbojkaški turnir, odigrali pub kvizove i organizirali školsku tombolu. Htjeli smo još organizirati proljetni humanitarni sajam na dvorištu umjesto božićnog, organizirati koju dvorišnu predstavu naše dramske skupine, koncert talentiranih učenika – pa nismo na kraju mogli jer nas je opet zaustavio mighty virus. Dobro smo se borili, a kućica je rasla.

I narasla je, a i svi mi s njom.

​
„Učili smo da, koliko god nam je teško, ima onih kojima je teže
i ne treba puno da im olakšamo breme.“
​

Što smo naučili?
​
Kad je dorasla dovoljno, putem Crvenog križa povezali smo se s obitelji kojoj ćemo pomoći – obitelji koja je mlada i ne želi napustiti rodni kraj, koja će ostati i voljeti stradalu Banovinu i svoje selo, pomagati mu da ponovo naraste i ojača, a mi ćemo im dati početni uvjet – prostor za život.

Put je pri kraju, akcija je polako i sigurno došla do svog cilja. I ne samo to!

Što smo sve postigli osim kućice? Učili smo da treba pomoći onome tko je u nevolji. Učili smo da, koliko god nam je teško, ima onih kojima je teže i ne treba puno da im olakšamo breme. Učili smo da je svaki, pa i mali doprinos vrijedan jer onome kome je teško kaže da nije sam. Učili smo se planiranju, organiziranju i NEODUSTAJANJU. Učili smo se prilagođavanju i plivanju među Scilama i Haribdama. Naučili smo da, kad nešto odlučimo, to i napravimo. Što nas je više, to bolje – bili smo kapi i stvarali smo slap.

Hvala svima!

(Irena Ihas – idejna začetnica, Vesna Kezele - inžinjerija i logistika, Ivana Peršić – medijska i svaka podrška, Ivana Plazonić – humanitarna vezistica, Mirna Radojčić – turbo turbina, Zrinka Vancaš – jezična i ina podrška)

tekst napisala: VESNA KEZELE, prof.