ANTO ĐAPIĆ

. Zašto ste se odlučili na kandidaturu za predsjednika/predsjednicu, s obzirom na to da ju nazivaju ceremonijalnom funkcijom jer ona nema izvršne ovlasti za ostvarivanje promjena u našem društvu?

Pokušaji predstavljanja predsjednika Republike ceremonijalnim do gotovo nebitnim jako su opasni i nose virus osporavanja smisla hrvatske države. Neusporedivo su ceremonijalne uloge kraljeva u zapadnim europskim demokracijama, pa ti narodi ni ne pomišljaju odricati se svojih kraljeva i ceremonija. To je izraz kulture državnosti jednoga naroda, sastavnica njegovoga identiteta i samopouzdanja. Državnost je ekvivalent narodne slobode. Zato je neovisno o ovlastima funkcija predsjednika Republike jedan od stožernih simbola nacionalne slobode i ne može ju se mjeriti odnosom prema čovjeku koji u nekom trenutku obnaša tu funkciju. To bi bilo pogrešno, jednako kako bi bilo pogrešno ocjenjivati neko posrnuće vašega nastavnika i na temelju toga zaključiti kako nastavnici nisu više potrebni. Kandidirao sam se jer sam uvjeren da znam i mogu odgovoriti na bitne nacionalne izazove, ali ponajviše zato što sam od samih početaka sudjelovao u obnovi današnje države, a očito je da nismo dovršili započeti posao, pa me to obvezuje.

2. Mislite li da tema Domovinskog rata danas zauzima previše političkog prostora i da današnja Hrvatska ima problem „ustašizacije“?

Mislim da je pitanje oslobodilačkog domovinskog rata danas prisutno u javnosti upravo zbog silovitih pokušaja osporavanja hrvatske državnosti i prirode toga rata. To znači da nismo dovoljno jasno i čvrsto uspostavili svoju državu jer sve mora počivati na minimumu neupitnih vrijednosti. Ako je u današnjoj Hrvatskoj sporno pravo hrvatskog naroda na obranu svoga opstanka pred srpskom agresijom, nužno se nameće zaključak da nešto duboko u ovoj državi i društvu ne valja. Obrana života univerzalna je vrijednost i to nitko ne bi smio osporavati ili pobjedu nad zlom i agresijom kriminalizirati. Mi ćemo biti uređena država i zdravo društvo tek kad svaki hrvatski državljanin bude polazio s toga stajališta, a danas smo još jako daleko od toga. Kad pravo hrvatskog naroda na slobodu postane javno i kulturološki neosporna činjenica, pitanje oslobodilačkog domovinskog rata neće zauzimati toliko medijskog i javnog prostora. Pojam „ustašizacije“ nastao je i nameće se iz istih krugova, koji upravo tim pojmom i sličnim krivotvorinama nastoje osporiti prirodu oslobodilačkog domovinskog rata i same temelje hrvatske državnosti. Zato se i nameće platforma tzv. antifašizma, koja, kao i svaka negacija počiva na umjetnoj proizvodnji fašizma, kako bi njeni protagonisti imali opravdanje postojanja, ali i od te „borbe" stvorili unosan biznis. Hrvatska nema nikakvih problema s fašizmom, niti su hrvatskom narodu danas potrebne ustaše, sasvim je dovoljno biti Hrvat i ponositi se s tim.

 3. Što smatrate najvećim problemom Hrvatske danas i kako biste ga riješili?

Svi hrvatski problemi danas nastaju i izviru iz jako lošega državno-političkog poretka, a tu prije svega govorim o ustavnim rješenjima. No, ako bih izdvojio apsolutno najkritičniju točku i izvorište svih poremećaja, onda je to izborni sustav. Taj je sustav iz upravljanja nacionalnom državnošću isključio polovicu hrvatskog naroda, razbio ostatak naroda u Hrvatskoj na deset izbornih jedinica lomeći nacionalnu kralježnicu u zakonodavnom domu i uvodeći opasan svjetski presedan političkih povlastica pripadnicima etničkih manjina. Time se ruši ustavno definirani koncept nacionalne države i potiče dezintegracija umjesto integracije. To nikome nikada nije donijelo ništa dobroga.
 
 4. Za koje interese mladih biste se zalagali u svome mandatu i kako biste poboljšali položaj mladih u Hrvatskoj?
​
Prvenstveno za odgoj i obrazovanje. To je dužnost i strateška obveza dobre države, a sve ostalo stvar je slobodnog izbora mladih. Ne možemo mlade ljude držati pod nadzorom i kontrolom, nametati im izbore, a očekivati od vas sutra preuzimanje odgovornosti. Odgovornost se uči na iskustvu i donošenjem odluka, a ne treba se bojati greške jer bez grešaka nitko nije dostigao mudrost. Inače, aktualni eksperiment s obrazovanjem smatram neodgovornim i vrlo opasnim jer se ispod zvučnih deklaracija skriva puno prizemnih ciljeva i neznanja.
 
 5. Koja Vam je uspomena iz srednjoškolskog obrazovanja najdraža i smatrate li da će nova reforma („Škola za život”) doprinijeti poboljšanju našeg obrazovanja/obrazovnog sustava?

Već sam rekao, ovo je opasan eksperiment i nema veze s ozbiljnom reformom. Pa sami pojam „Škola za život" je krajnje dvojben, ja bih rekao čak i bezobrazan prema generacijama hrvatskih učitelja, roditelja i djece. Uz to je i uvredljiv za zdrav razum. Tko je ovlastio, na temelju čega i na temelju kojih znanstvenih i civilizacijskih saznanja ministricu, Vladu, Sabor, bilo koga da monopolizira smisao i sadržaj pojma „život"? Tko to ima pravo usmjeravati ili propisivati vama danas što je to život i kakav život trebate imati? Čim netko posegne za takvim pojmom kod razumnih ljudi izaziva sumnje. Na žalost ovo što se danas naziva reformom neće doprinijeti boljem obrazovanju jer je od samoga početka stihijski i zamišljeno i organizirano, bez cjelokupne analize stanja u društvu, obrazovanju, bez analize i primarnih promjena visokog obrazovanja i bez jasnih razvojnih etapa u narednom razdoblju. Ne može se raditi uspješna reforma obrazovanja bez osmišljene strategije razvoja Hrvatske u svim elementima.
Uspomena?
Ima nešto što mi je značajno obilježilo život. Kao dječak sam bio samozatajan, a stjecajem okolnosti se dogodilo da sam prvi dan u prvom razredu srednje škole ostao sjediti sam u klupi. Jedini u razredu. To je potrajalo 15 dana, a onda se niotkuda, rekao bih nekako tajanstveno pojavio dječak, novi učenik i sjeo sa mnom. Zvao se Vlado Jukić, postao mi je i ostao najbolji prijatelj do danas.

 6. Kako biste vodili vanjsku politiku, pogotovo kada je u pitanju Srbija?
​
Vanjska politika nije neka odvojena politika od opće nacionalne politike ili općih interesa jednoga naroda. To ne smije biti. Na žalost, iako pripadamo u puno toga srodnim zapadnim demokratskim asocijacijama, upravo zbog toga što u Hrvatskoj nemamo neupitnih državnih stavova o sebi samima kao narodu, pripadnost tim asocijacijama često izgleda štetnim, često i jest, ali ne zbog toga što te asocijacije po definiciji ne valjaju, nego zbog toga što mi kao država ne artikuliramo jasno nacionalne interese hrvatskog naroda. Zato je primarno bitno urediti hrvatsku državu i jasno definirati tko smo, što smo, odakle dolazimo, gdje smo trenutno, da bi znali kamo idemo.
Kad imate u zemlji jasne i nedvojbene odgovore na ta pitanja, lako ćete se onda takvima predstaviti svijetu i međunarodnu suradnju koristiti za postizanje svojih nacionalnih ciljeva.
​Hrvatska prema Srbiji mora voditi hrvatsku, a ne europsku ili bilo čiju drugu politiku. Konačno i europske politike prema Srbiji ne bi smjele ni u čemu biti antihrvatske ili pogodovati Srbiji na račun Hrvatske. Na to nikada ni pod kojim okolnostima ili zbog navodnih viših globalnih interesa ne smijemo pristati jer na to ne bi nikada pristali ni oni koji to od nas traže. Srbija nema što tražiti za našim stolom i za stolom s našim saveznicima dok ne preuzme kompletnu državnu odgovornost za sva zla koja je počinila prema hrvatskom narodu. To nije nekakav hrvatski ili hrvatsko-srpski državni ili nacionalni specifikum, to je univerzalno prihvaćeni temelj međunarodnog poretka i bez njega nema međunarodne odgovornosti. Srbiji to trenutno ne pada na pamet, pa Hrvatska snažnom argumentacijom i nepopustljivošću pred saveznicima, držeći se načela međunarodnog poretka, mora prisiliti Srbiju na to. Tek tada se može govoriti o stvaranju primjerenih susjedskih odnosa.