ZASTUPNIČKI GOVORI NAŠIH MATURANATA Povodom 30. obljetnice hrvatske neovisnosti

Trideset godina hrvatske državnosti
​

Poštovani zastupnici i predsjedniče Hrvatskog sabora!

Prije 30 godina, naš je narod nakon puno vremena dobio nadu; nadu u novi život, nadu u bolje sutra. Nadu da će njegova djeca odrastati u slobodnijoj zemlji, svoji na svome, da će se moći ponositi svojom državom i ne biti podčinjeni nikome. No proći će godine prije nego li ova nada postane stvarnost, prije nego li Hrvat može slobodno prošetati hrvatskom ulicom bez straha, u svojoj državi, u svom domu. Tada, to bijaše još samo san.

Hrvatska je povijest često teška za učenje; nema nikakvog velikog carstva za promatranje, nikakvih vladara koji su cijele kontinente sebi pokoravali. Ima muke, jada i borbe, stranih vladara kojima se pokoravamo i stranih vojski koje nas napadaju. Svaka se ulica čini slijepom, a svaka bitka izgubljenom i prije nego li je počela. Rat, glad i bijeda, čemer, siromaštvo i zla kob nisu bili stranci hrvatskom narodu tijekom gotovo 1000 godina pod tuđom vlašću. 1000 godine muke Hrvata, 1000 godina boli i 1000 godina tumaranja po mraku. No i 1000 godina sna, 1000 godina tradicije i običaja, 1000 godina majki koje odgajaju sinove i kćeri Hrvate, odgajaju ih da vole svoj narod i odgajaju s nadom u bolje sutra. Jer uistinu je hrvatski narod tijekom tih 1000 godina prošao sva zla, no ono što te ne uništi, može te samo ojačati. Ne može levant uništiti ono što cvjeta na buri i ne može tuđinac sasjeći korijen koji seže 13 stoljeća duboko. Jer dok tijekom povijesti gledamo patnju i jad našeg naroda pod tuđom vlašću, vidimo i strast, vidimo i neizmjernu ljubav koju gajimo prema svom domu i neizmjernu želju za slobodom – da jednom zasvagda možemo sami za sebe birati, sami sobom vladati i sami voditi svoju zemlju u bolje sutra. I nakon gotovo 1000 godina snivanja, Hrvatska 1991. godine vidi priliku; jasnije nego ikad vidi svoj put k svjetlu, vidi da je vrijeme da se probudi. Nakon stoljeća toliko dugih i bremenitih da je sve lijepo iz prošlosti postalo legenda, Hrvatska uzima svoju jednu šansu i bira boriti se za ono što joj pripada, za ono što zaslužuje. I uistinu će se boriti jer sloboda se krvavo plaća, no zla je kob ovaj put podcijenila ljubav našeg čovjeka prema svojoj domovini, prema svom narodu jer 1000 godina potlačenosti učinilo je od našeg čovjeka ponosnog i nepokolebljivog Hrvata koji će se za svoje njive, za svoje hrašće, za svoje more sinje i za svog brata Hrvata boriti dok mu srce bije.

​Prije 30 godina naš je narod započeo novi život, novu eru. Eru u kojoj ćemo mi i naša djeca živjeti slobodno i sretno, eru u kojoj će Hrvat cijelom svijetu moći ponosno reći da je ovo njegova domovina, eru u kojoj ćemo skupa graditi bolju budućnost i uvijek pozitivno gledati naprijed, puni nade. Ako išta primjećujemo tijekom povijesti, to je da je „Dum spiro, spero“ vrlina svakog Hrvata; to je ono što nas je vodilo tijekom 1000 godina mraka, to je ono što će nas spasiti kad nas zateknu nove nevolje, tako odolijevamo testu vremena. Zato se ja za Hrvatsku ne bojim i znam da ju čekaju sunčani dani; sve što ja mogu je zaželjeti: „Nek joj je dug i sretan život!“

KORINA RUBINIĆ, 4.f