Vršnjačko nasilje u 21. stoljeću

Cyberbullying
​

Nasilje i zlostavljanje preko interneta i društvenih mreža povezano je s razvojem tehnologije i dio je odrastanja mlađih generacija. Kakva su iskustva i stavovi učenika srednjih škola pročitajte u nastavku članka koje je pripremila Ian
​

Tema nasilja među mladima svevremenska je tema koja svako toliko ponovno oživi i zauzme naslovnice novina, jave se stručnjaci sa savjetima i analizama, svi se zgražaju nad tim kako „u njihovo vrijeme to nije bilo tako“ i slože se da se nešto treba mijenjati te da mlade treba educirati. Tema onda na neko vrijeme opet malo zamre i tako u krug, ali glavni problem – nasilje – nikada ne utihne i uvijek je tu bez obzira na to postoji li netko tko će se baviti njegovim rješavanjem ili će ono uništiti još koji život.
​

„Nasilje je ozbiljna tema o kojoj bi se trebalo otvoreno pričati i
učiniti sve što je u našoj moći da se spriječi ili svede na minimum.“
​

Nasilje je ozbiljna tema o kojoj bi se trebalo otvoreno pričati i učiniti sve što je u našoj moći da se spriječi ili svede na minimum jer u protivnom može imati katastrofalne posljedice.

Postoji mnogo vrsta nasilja: seksualno, obiteljsko, vršnjačko, fizičko, emocionalno itd. Smatram kako je virtualno nasilje najzastupljenije sada, u 21. stoljeću, jer se tehnologija i društvene mreže razvijaju iz dana u dan sve više te su najčešća vrsta komunikacije među mlađom populacijom.

Cyberbullying je po definiciji svako namjerno, ponavljano i agresivno ponašanje pojedinca ili skupine ljudi uporabom informatičkih i(li) telekomunikacijskih sredstava čija je namjera oštećivanje ili zlostavljanje drugih, a ono uključuje slanje uznemirujućih poruka žrtvi, krađu ili promjenu lozinki ili nadimaka žrtve, širenje neistine ili neželjenog sadržaja o žrtvi i tako dalje.

Najveći problem ovog tipa nasilja jest što se informacije jako brzo šire, identitet zlostavljača može se lako sakriti i teško je otkriti tko zapravo stoji iza svega toga. Upravo ta anonimnost pruža veću sigurnost zlostavljaču koji se ne mora licem u lice suočiti sa svojom žrtvom, već se kukavički skriva iza ekrana i lažnih profila što u pravilu smanjuje osjećaj krivnje, ako on uopće i postoji.

Što se tiče prisutnosti cyberbullyinga među spolovima, znanstveno je dokazano kako su muškarci češće zlostavljači, a žene žrtve virtualnog nasilja. Dok su kod muških zlostavljača najčešći oblik zlostavljanja prijetnje, kod ženskih je to ruganje, ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima te širenje tračeva. 
Posljedice su cyberbullyinga velike: žrtve se osjećaju bespomoćno, anksiozno, depresivno te često dolazi do samoozljeđivanja ili u najgorem slučaju čak i do samoubojstva. 
​

„Najveći problem ovog tipa nasilja jest što se informacije jako brzo šire, identitet zlostavljača može se lako sakriti i teško je otkriti tko zapravo stoji iza svega toga.“

Iskustva iz svijeta

Ovdje bih izdvojila neke priče koje sam pronašla na ovu temu (izvor: https://cyberbullying.org/stories):

Sedamnaestogodišnjoj djevojčici Jessici iz Brazila nasilnici su ukrali mobitel te po internetu proširili slike na kojima je gola.

„Bili smo na odmoru, a kad sam se vratila u školu, svi su buljili u mene. Svi su mi se smijali. Neki nasilnici su mi se rugali glasno, tako da ih i ja čujem, kako bi me uznemirili. Mislila sam da neću preživjeti taj dan“, kaže Jessica.

Majka jednog šesnaestogodišnjeg dječaka također je podijelila njegovu priču o doživljenom internet nasilju:

„Moj je sin bio zlostavljan na Facebooku, a zlostavljanje je trajalo samo osam sati, no to je bilo dovoljno da doživi psihički slom i završi u adolescentskoj psihijatrijskoj bolnici na mjesec dana. Od tada više nije isti i nikada više neće biti isti. Internet nasilje može uvelike utjecati i povrijediti pojedince, a ljudi nisu ni svjesni u kojoj mjeri. Djeca koja su ga zlostavljala nisu dobila nikakvu kaznu i misle kako je sve ovo smiješno, a nama je ovo promijenilo život zauvijek!“

„Postoji igrica na internetu koja se zove habbo.com. Tamo postoji posebna soba u koju ulaze djeca i rugaju se drugima. Loša je stvar što pronađu čak i tvoj Facebook profil i ismijavaju tvoj izgled. Niste ni svjesni koliko takve stvari mogu povrijediti nečije osjećaje!“, podijelila je svoju priču trinaestogodišnja djevojčica iz SAD-a.

„Osjećaš se kao da umireš iznutra...“, kaže trinaestogodišnja djevojčica iz Kanade.

„Oduvijek sam zlostavljana i mrzim to! Ponekad postane previše i samo poželim da me nema, poželim se ubiti...“, priznaje trinaestogodišnja djevojčica iz Australije.

Ovo su samo neki od bezbroj tipičnih primjera cyberbullyinga.

Budući da su ovi ljudi moji vršnjaci mogu reći kako ih u potpunosti razumijem i razumijem stvari kroz koje prolaze iako sama nikada nisam bila žrtva vršnjačkog nasilja. Vjerujte mi da je svakom čovjeku, a pogotovo tinejdžeru u pubertetu koji i tako nema samopouzdanja, jako teško slušati uvrede, ismijavanje, omalovažavanje i slično. 
​

Situacija u zagrebačkim srednjim školama

Kako bih pokazala koliko je vršnjačko nasilje često, odlučila sam provesti kratku anketu među 40 učenika srednje škole i rezultati koje sam dobila, nažalost, nisu me nimalo iznenadili, ali sa sigurnošću mogu tvrditi kako će neki ljudi možda ostati šokirani.

Od ukupnog broja ispitanika 28.5 % je izjavilo kako su sami bili žrtva neke vrste vršnjačkog nasilja, a čak 57 % je izjavilo kako poznaje osobu koja je bila ili jest žrtva neke vrste nasilja. Najčešći oblici nasilja s kojima se nose su upravo internet nasilje, zatim verbalno (vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje...), a manji broj ljudi izjavio je da su doživjeli čak i fizičko nasilje.

S druge strane, 10.5 % ispitanika izjavilo je kako su u nekom trenutku i sami bili zlostavljači, a 44.7 % poznaje osobu koja je u nekom trenutku ili još uvijek zlostavlja druge. Također su najučestalije vrste nasilja koje se vrše internet nasilje i verbalno nasilje, a u manjoj mjeri i fizičko.

„Ja sam bio verbalno zlostavljan pa sam na neki način i ja postao verbalni zlostavljač prema osobi s kojom sam se zapravo družio i zajedno smo bili verbalno zlostavljani od drugih.“

Kada sam ih pitala kako reagiraju kada uoče nasilje, većina je izjavila kako ili ne reagira ili pokuša zaustaviti to nasilje, ako može,  a ako ne mogu, pozovu nekoga tko može:

„Ovisi o vrsti nasilja npr. ako se nekoga ismijava zbog načina oblačenja, izgleda itd. reagirat ću i pokušati to zaustaviti. No, ako vidim da veća grupa fizički zlostavlja nekoga, u tom trenutku žrtvi ne bih pomogla kako ne bih i ja došla u opasnost, ali bih ga kontaktirala poslije da vidim je li u redu.“

„Pokušam biti podrška osobi koja je žrtva nasilja, ako sam s njom bliska, i pomoći joj da se nosi s time na pravi način.“
​
Što se tiče osobe kojoj bi se najradije obratili ako dožive nasilje, najveći broj ispitanika, njih čak 42 % najprije bi se povjerilo prijatelju, njih 38 % povjerilo bi se roditelju, 18 % profesoru, a samo 2 % nazvalo bi policiju.

„Tema cyberbullyinga i vršnjačkog nasilja vrlo je ozbiljna te smatram da se o njoj govori premalo.“

Prevencija i obrazovanje

Kao pokušaj prevencije cyberbullyinga mnoge svjetske zemlje izdale su posebne zakone koje se odnose upravo na ovakvu vrstu nasilja. Što se tiče prevencije nasilja u Hrvatskoj, UNICEF je organizirao s udrugom Hrabri telefon kampanju „Prekini lanac“, a na stranici www.prekinilanac.org mogu se pronaći sve informacije i savjeti o sigurnom korištenju interneta.

Smatram kako je tema cyberbullyinga i vršnjačkog nasilja općenito vrlo ozbiljna te da se o njoj govori premalo. Tu i tamo se u školski program zna uvući ta tema, ali smatram da se o tome govori u toliko maloj mjeri da se jedva predstave adekvatna rješenja za osobe koje su žrtve bilo kakve vrste nasilja, a koje u tom trenutku možda slušaju predavanja i traže upute što učiniti. Definitivno bi informacije trebale biti dostupnije: kome se i na koji način obratiti i kako nam ta osoba ili organizacija može pomoći. Također, trebalo bi se ohrabriti žrtvu da otvoreno progovori o svome problemu, objasniti joj da je sigurna iznijeti sve probleme te da će se učiniti sve što može da se ti problemi riješe. Progovoriti o ovako ozbiljnom problemu žrtvi je iznimno teško i trebalo bi joj se olakšati na koji god način možemo.
​
Osim što smatram kako se treba pomoći žrtvi, smatram kako bi se trebala pružiti pomoć i zlostavljaču (u obliku neke psihološke terapije, razgovora) jer nasilničko ponašanje u većini slučajeva nije ničim izazvano, niti se radi o nečemu urođenome čemu se ne može oduprijeti, već se u pozadini nalazi nešto dublje, neka trauma ili problem koji muči samog zlostavljača. Naravno, nasilničko ponašanje u ni jednoj situaciji nije opravdano, no ne smije se isključiti opcija da i druga strana treba pomoć.
Također, trebalo bi se raditi na prevenciji nasilničkog ponašanja, a to se može postići isključivo pravilnim odgojem od malih nogu. Djeci se od najranijih dana treba objasniti koliko stvari koje čine ili riječi koje govore mogu utjecati na ljude kojima su upućene (i pozitivno i negativno).

​„Nasilničko ponašanje u ni jednoj situaciji nije opravdano, no ne smije se isključiti opcija da i druga strana treba pomoć.“
​

​novinarka: IAN BALJA, 3.a