(NE)POPULARNO MIŠLJENJE Glas mladih o promjenama u obrazovnom sustavu

ŠKOLA ZA ŽIVOT I MATURA -
​Prošlost, sadašnjost i budućnost

Ima li nade za treći razred? Što o promjenama u obrazovanju misle oni kojih se to izravno tiče, a čiji se glas najrjeđe čuje
​

„Osigurati mladima sigurno i kvalitetno obrazovanje znači osigurati im budućnost. To je najmanje što im možete ponuditi, a oni to cijene.“
​

Kako smo upali u glib?    
Kada sam prije više od dvije godine morala izabrati školu u kojoj ću nastaviti svoje školovanje i nadograditi svoje obrazovanje, za mene manje-više nije bilo dileme. U razgovoru s ljudima, malim istraživanjima i preporukama, izabrala sam II. gimnaziju. Za mene je bila čast „upasti“ u jednu od najboljih škola u Zagrebu, pa i u Hrvatskoj, jer sam znala da su profesori odlični i da ću naučiti puno toga što bi me trebalo dobro pripremiti za možda i najvažniji dio đačkog života u Hrvatskoj – maturu. Neki sadašnji studenti reći će i najstresniji. 

Ipak, skoro nitko od nas nije razmišljao da će nas već u drugom razredu, prošle godine, dočekati priče o velikim promjenama u hrvatskom školstvu, s naglaskom na promjenama na državnoj maturi i samom načinu organizacije nastave. Sve što smo znali i sve informacije koje smo dobili u prve dvije godine o maturi past će u vodu, a mi se u ove dvije sljedeće godine, ionako otežane ovom nesvakidašnjom situacijom u kojoj se ovih dana nalazimo, moramo potpuno prilagoditi i postati svjesni da tek sad moramo dati najviše od sebe. Pojam koji nam je do jučer bio potpuno nepoznat postao je dio naše svakodnevice, baš kao i nošenje maski i zloglasni virus. Naravno, riječ je o sada već legendarnoj „Školi za život“. Ovdje mi nije cilj kritizirati rad svih onih koji su se bavili „Školom za život“, ni nju samu, već dati svoje viđenje situacije, kao i pronaći nešto pozitivno u njoj. 

Kako sad?
Prije svega, znam da nikome nije lako ovih dana. Maturanti nisu znali hoće li i kako pisati maturu, a učenici prvih razreda nisu se pošteno ni upoznali s načinom rada u srednjoj školi. Učenici drugih razreda tek se navikavaju na sve, a mi kao treći razredi ove smo godine malo zreliji, ali se iznova moramo navikuti na novu svakodnevicu. Stoga, iz perspektive učenice trećeg razreda, osjećaji su mi pomiješani. S jedne strane suosjećam s kolegama nižih razreda kao i s maturantima, prošlim i ovogodišnjim, a s druge me strane brine i naša situacija jer ćemo ipak iduće godine mi biti u situaciji kada se od nas traži dodatna zrelost, odgovornost, ali i dodatan trud oko svih priprema i učenja za maturu. A vjerujte, nije lako kada znate da ste dvije godine učili normalno gradivo po redovitom programu, a već od ove godine gradivo nam se potpuno pomiješalo. 
Tako smo, na primjer, ove godine iz Biologije ostali zakinuti za gradivo o čovjeku. Profesorica nam je rekla da dosta učenika naše škole ide na maturu iz biologije, što potvrđuju i želje mnogih mojih kolega. Stoga bi upravo oni koji razmišljaju o maturi iz biologije mogli biti zakinuti. Profesorima je u cilju učenike kvalitetno pripremiti za maturu kako bi ista prošla što bolje. I upravo zbog promjene i mješanja gradiva našim profesorima nije lako izbalansirati gradivo koje bismo trebali raditi s gradivom bez kojeg smo, nespretnim slaganjem i organizacijom gradiva, ostali. Ono što nas, kao i njih, pomalo živcira je da učimo gradivo koje smo već učili. Naši su udžbenici vrlo šturi, a gradivo pomiješano.
​

„Nije lako kada znate da ste dvije godine učili gradivo po redovitom programu, a već od ove godine gradivo nam se potpuno pomiješalo.“
​

Glava puna knjiga
Biologija nije jedini predmet koji je doživio promjene. Skoro svi predmeti doživjeli su neke promjene. Iz Matematike su neke cjeline također premještene iz trećeg u drugi razred što našim profesorima Matematike ostavlja vrlo suženu mogućnost obrade tog gradiva s ionako malom satnicom u trećem i četvrtom razredu. Tako smo se gradivom, koje zahtjeva obradu od, na primjer, dva mjeseca, prisiljeni baviti tri do četiri tjedna. A u tom periodu sigurno nije lako proći ono što treba i naučiti te se pripremiti na sve zadatke koji bi mogli doći na maturi. 

Osim toga, neke manje promjene doživjeli su predmeti poput Psihologije, Povijesti, Likovnog, Hrvatskog i još ponekih. Iako se uglavnom radi o premještaju tema iz jedne godine učenja u drugu, ili jednostavno o drugačijoj podjeli tema, smatram da je jako malo onih koji na tome profitiraju. Najmanje mi učenici. Znamo da profesori  koji su uključeni u reformu određuju što ćemo učiti i kako, ali smatramo da se ponekad u sastavljanju udžbenika i određivanju tema ide u krivom smjeru. Čut ćete mnogo učenika koji će reći da je udžbenik preopširan, a gradivo nebitno. Smatramo da je od same količine gradiva, puno važnije što učimo. Dakle, kvaliteta iznad kvantitete. Jer i sami ćete priznati, nema smisla sastaviti udžbenik od dvije stotine stranica i dati ga djeci da ga gotovo štrebaju napamet, a trebat će im čak i manje od pola potrebnih činjenica. Također, mnogi će vam reći da, tu i tamo, teme nisu relevantne, moderne i prilagođene sadašnjem vremenu, tehnologiji i prostoru. Osobno nemam s time problem, ali je istina da najbolje učimo na nama svježim i znanim primjerima. Tako ovu neobičnu situaciju s pandemijom zasigurno možemo iskoristiti za stjecanje novih znanja i vještina, a smatram da nitko ne može ponuditi bolje programe od naših škola. 

„Smatramo da je od same količine gradive puno važnije što učimo.“
​

Ciljevi i perspektive 
​Smatram da ne treba tražiti dlaku u jajetu jer su svi koji su se bavili promjenom gradiva i cjelokupnom „Školom za život“ učeni ljudi koji znaju, ili bi barem trebali znati, što rade. Sve s ciljem da se nama olakša, pomogne i što bolje pripremi za život. 

Na kraju krajeva, cilj je obrazovnog sustava učenicima ponuditi i omogućiti da uz učenje znaju kritički promišljati, razviti vlastito mišljenje, prilagoditi se određenoj situaciji te naučenu teoriju primjenjivati u praksi, u životu. Sve znanje koje stječemo u školi trebalo bi nam biti korisno kasnije u životu te nas izgraditi kao osobe kako bismo napredovali i kasnije svoja znanja prenositi na sljedeće generacije. A mi smo jednostavno zaglavili sa stavom da ništa ne valja. S pesimizmom. 

Možda je problem u perspektivi gledanja učenika. Definitivno ima dosta nedostataka u cjelokupnom školskom sustavu Lijepe Naše. Ali tko kaže da su školski sustavi u drugim zemljama savršeni? „Savršeni“ finski sustav zasigurno nije savršen kako mnogi smatraju. Američki sustav također ne nudi sve blagodati školovanja svojim učenicima. Zato smatram da je sve stvar perspektive. Naš bi zadatak trebao biti pozabaviti se našim sustavom i učiniti ga što pristupačnijim i boljim za buduće učenike, a samim time i našu djecu. U to je potrebno uključiti najstručnije i najkompetentnije osobe.

„Cilj je obrazovnog sustava učenicima ponuditi i omogućiti da uz učenje znaju kritički razmišljati, razviti vlastito mišljenje, prilagoditi se određenoj situaciji te naučenu teoriju primjenjivati u praksi, u životu.“
​

Za i protiv 
Škola za život definitivno nije loša. Ona nam pruža novo i drugačije te nudi nove vidike, kako nama učenicima, tako i profesorima i drugim zaposlenicima u školskom sektoru. S druge strane, koliko god da je ona dobra, definitivno na njoj treba raditi i čuti mišljenja djece i profesora, odnosno njenih glavnih aktera koji s njom na neki način žive i dišu. 

​Nažalost, najveći nedostatak koji vidim, i ne samo ja, leži u činjenici da se situacija u stavovima mladih nije baš promijenila. Mladi i dalje vape za odlaskom u inozemstvo, praktički čim završe školovanje. Iako svako ima neki svoj stvarni razlog, svima im je zajedničko nekoliko stvari. Velika većina njih nezadovoljna je uvjetima koji im se nude završetkom srednje škole, nezadovoljstvo ili nemogućnost upisivanja na određeni fakultet te ne baš velika mogućnost zapošljavanja nakon završavanja istog. Osim toga, mladi su prilično nezadovoljni kako ih se tretira kada počnu raditi, smatrajući da su sada u svijetu odraslih sposobni odlučivati, donositi važne odluke i biti na važnim funkcijama. Moje je mišljenje da to nije baš tako i da bi mladi trebali biti svjesni da postoje ljudi koji imaju nekoliko desetljeća rada i da smo završetkom fakulteta i dalje mladi te da moramo učiti i steći jako puno iskustva, a uspon do najviših pozicija dolazi tek iskustvom i napornim radom.

„Škola za život definitivno nije loša, ali na njoj treba raditi i čuti mišljenja djece i profesora,
​odnosno njenih glavnih aktera.“
​

Vapaj
Za kraj želim istaknuti da smatram da nema bolje škole za život od one da našoj djeci u budućnosti ponudimo bolju mogućnost obrazovanja, naučenima iz grešaka naših roditelja, pa i nas samih ponekad. Možda samo trebamo postati svjesni da školovanje nije kao što je bilo. Vremena se danas jako brzo mijenjaju, naša saznanja o svijetu oko nas još i brže, a samim time povećava se potreba za prilagođavanjem školskog sustava trenutnom vremenu. Doista imamo znanja i mogućnosti ići u korak s izazovima. Mi mladi želimo surađivati. Otvoreni smo za sve ideje odraslih stručnjaka, ali također želimo da se i nas pita za mišljenje o nekim stvarima jer se ipak te odluke tiču nas. Nitko vam neće bolje od nas samih reći što nas muči, smeta, zbunjuje, tišti. Na kraju krajeva, uključivanjem mladih u odluke koje se tiču njih samih, potičemo njihovo uključivanje u društvo. A ako se nećemo uključiti u društvo kao mlade, samosvjesne osobe, nećemo nikad. 

I to nije sve. 

Tako dajemo mladima do znanja da su važni, da se njihovo mišljenje cijeni te da imaju pravo, ali da su i dužni voditi brigu o vlastitom obrazovanju te samim time vlastitoj budućnosti. S toga, osigurati mladima sigurno i kvalitetno obrazovanje znači osigurati im budućnost. Vjerujte, to je najmanje što mladima možete ponuditi, a oni to cijene.
​

novinarka: PATRICIA ČRETNI, 3.d