PROFESOR NA ELEKTRIČNOJ STOLICI

Učenici drugih i trećih razreda II. gimnazije dobili su priliku staviti jednog od svojih profesora „na električnu stolicu“. Naime, morali su napisati ime profesora za kojeg su imali najviše interesa te su uz njegovo ime imali priliku napisati pitanje koje ih je oduvijek zanimalo, a nisu ga se usudili pitati u lice. Istraživanje je bilo anonimno te je možda zato ova prilika bila idealna da im prorade moždane vijuge da smisle najsočnije pitanje za bilo kojeg profesora. Zatim su sva pitanja razvrstana, ona previše degutantna izbačena (a bilo ih je) te se naposljetku otkrilo ime profesora za kojeg su učenici pokazali najviše interesa, a to je, kako se ispostavilo, profesor hrvatskog, Ivan Pavlović. Od 27 profesora koji su dobili bar jedno pitanje, 11 % tih pitanja bila su oslovljena na profesora Pavlovića. 


Nećemo početi s onim klasičnim pitanjem zašto ste odlučili postati profesor, to bi bilo očekivano. Već smo saznali i da ste pokušali upisati Dramsku akademiju te da Vam je tek druga opcija bila postati profesor. Možete li nam to potvrditi te, ako je istina, opisati kako ste se osjećali kada niste bili primljeni?

Ne bih rekao da mi je „postati profesor“ bila druga ili treća opcija, odnosno da je uopće bila riječ o nekakvoj listi „opcija“ na zaokruživanje kao rezultatu pomnoga planiranja – smatram da se usporedo može biti više toga, kao što su i raznorodni slojevi koji čine nečiju osobnost. Nisam uvjeren, barem mi se to ne čini prirodnim, da nekoga određuje samo jedan angažman ili usmjerenje, trebalo bi barem težiti da se tome opiremo, probati izbjeći uobičajena grupiranja po folderima – onako ziheraški zaigrati prema postojećim „opcijama“ već postojeće uloge, prepisujući sve ono poznato i provjereno kako se to već čini pristojnim, bez odviše uzbuđivanja – teško da se na taj način može doživjeti ili otkriti išta novo. Kao da si svjesno dokidaš upravo one elemente koji se u životu čine najzanimljivijima, a događaju se uglavnom mimo svakog planiranja i kalkulacije – spontano i nepredvidivo. Tome zasigurno, između ostalog, i služi škola, gimnazijsko usmjerenje svakako, da nam da priliku da se izložimo najrazličitijim sadržajima i otkrijemo koje uopće silnice i mogućnosti u sebi krijemo istodobno ih razvijajući. Mora, normalno, pritom biti malo i naporno. 
Što se tiče pitanja (isprike na digresiji) točno je da mi je kazalište oduvijek bilo blisko, da sam se u njemu oduvijek najbolje osjećao i da sam se odmalena na različite (ozbiljne i manje ozbiljne) načine bavio izvedbenim aktivnostima te sam imao namjeru i (nakon Filozofskog) upisati i zagrebačku Akademiju. Moj je prijemni bio rezultat uvjerenja da one najbolje stvari u kazalištu imaju neposredne veze sa strašću i spontanošću, smatrajući (tada uobičajene) višemjesečne pripreme za prijemni ispit s prokušanim specijalistima lažnima i prijetvornima, pa se na koncu, što se nije pokazalo osobito mudrim, za njega gotovo uopće nisam pripremao.
Nakon toga sam desetak godina radio kao novinar dok sve nije otišlo „on-line“, svirajući povremeno i saksofon u ponekim bendovima. Sada sam profesor, što je zanimanje koje sam također oduvijek želio raditi, doživljavajući ga vrlo bliskim i privlačnim, a k tome i vrlo značajnom i plemenitom aktivnošću. Nadam se da vam nije žao.

Uspjeli smo ući i u trag osobi imena Niko Pavlović, bivšem ravnatelju Kazališta Komedija. Zbog njegovih godina i prezimena, Niko Pavlović mogao bi biti Vaš otac što bi imalo smisla zbog Vaše povezanosti s kazalištem i glumom. Ako je to tako, mislite li da je vaš otac imao ikakvog utjecaja na izbor vaše karijere?

Bili ste mi na tragu tati? Trebao sam ga upozoriti da ga prate novinari Dopinga... Drago mi je da istraživačko novinarstvo, barem u našoj gimnaziji, još uvijek živi. To je moj tata, odgovaram potvrdno, inače glumac, također i dugogodišnji ravnatelj zagrebačke Komedije. Teška su ti pitanja – zahtijevaš sada da se malo slojevitije psihoanaliziram – možda da se poslužim tehnikom automatskog pisanja pa da odgovor pokušam sastaviti u polusnu, spontano ispisujući rečenice iz podsvijesti... Ključno je, čini se, rekao bih opet, koliko je i kako netko bio izložen najrazličitijim sadržajima te što u njima prepoznaje kao blisko, s čime se može identificirati, a opet i razni ljudi različito reagiraju na iste okolnosti... Sigurno sam zahvaljujući roditeljima imao neposredniji dodir s mnogim dobrim i manje dobrim stranama kazalištarenja, no od tih mjerljivih i racionalnih puno su važniji oni neopipljiviji suptilniji sadržaji koje dobiješ od mame i tate, bliskih ljudi općenito, a tiču se nečeg što se zove – osjećaj (feeling na američkom), atmosfera, estetika, doživljaj svijeta... Naravno da te to onda na razne načine određuje i puni energijom, valjda i širi kapacitet baterije. 

Jedan broj pitanja Vaših učenika odnosi se i na Vaš sat, odnosno česte digresije koje imate na njemu. Biste li ikada rekli za sebe da previše pričate? Isto tako nas zanima jeste li se ikada našli u situaciji u kojoj Vam je učenik ili bilo koja druga osoba rekla nešto da ste ostali bez teksta, niste znali kako biste na takvo što reagirali?

Vidiš da previše pričam, tek smo na trećem pitanju. Normalan bi čovjek sve ovo lijepo prešutio. Sad kad to tako kažeš, ispada da je to nešto loše. Ispričavam se. Žao mi je. Nećeš valjda reći da ti je dosadno? Sigurno me netko nešto nekad i pita... Valjda imam i ponešto za reći... Rekao sam ti da si trebao nekog drugog intervjuirati... 
Brojne digresije sigurno su, ako išta, dobar uvod u strukturu modernog romana, dosad se barem pokazalo dosta korisnim đacima. Uostalom i po lektirnim afinitetima čini mi se da publici više odgovaraju od tradicionalnog linearnog pripovijedanja. Normalno da često ostanem bez teksta. Baš malo prije kad sam pročitao da mi je otac bio predmet vaše istrage. Ili sada na primjer. No pravim se da mi nije ništa. 

Uz to što ste profesor hrvatskog, također ste i profesor latinskog, a znamo i da ste pohađali jednu od klasičnih gimnazija, što bi značilo da ste vrlo dobro upoznati s latinskim kao i starogrčkim jezikom. Mislite li da je učenicima u današnje doba potrebno poznavanje latinskog jezika u tolikoj dubini, kako biste Vi organizirali jedan sat latinskog jezika?

Latinski i grčki su zakon. Ali možda pitaš pogrešnog profesora. Bit ću dosadan – vratimo li se na početno pitanje, jasan ti je moj stav da je čovjek valjda zanimljiviji što je slojevitiji, a time i što se većem broju (kvalitetnih) sadržaja izloži. Danas je pomodno govoriti o praktičnosti i korisnosti, odnosno iskoristivosti nekog znanja koje se obično iskazuje u proporcionalnim novčanim vrijednostima ili nekim statusnim simbolima, pernicom Hello Kitty, tanjom memorijskom karticom itd., a latinski i grčki su kao jadni „mrtvi“ pa nemaš potrebe na njima pitati „Imate li šećera?“ i to. Mnoga su druga znanja također možda praktično neupotrebljiva pa nitko njihovu smislenost ne dovodi u pitanje. 
Iako poznajem i neke profesore latinskog koji imaju maglenke, zimske gume i sve, nisam siguran je li to baš primarni cilj bavljenja klasičnim jezicima. No jesam da će svako razumijevanje složenih sadržaja doprinijeti da se bilo koje zanimanje, kojim se god kasnije predano bavili, obavlja još bolje i autentičnije. Igraš li nogomet, npr., često su manje bitni fizička sprema i agilnost, ključnu razliku čine ideja, dovitljivost, kreacija, potez više koji imaš u odnosu na igrače suparničke momčadi, a izvori odakle se crpe autentične i originalne zamisli doista su neobični, sigurno u tome, između ostalog, pomažu i specifična znanja latinskog i grčkog. Dakle, ako razumiješ latinski, bolje igraš nogomet. To ti je sto posto.

No kad se malo maknemo od svijeta rada i zaronimo u vaše bračne i obiteljske vode za koje smo čuli da postoje scene baš kao one iz filmova, pogotovo kada ste tek upoznali svoju ženu – pitali bismo jeste li voljni podijeliti s nama kako je sve to izgledalo te kako biste danas provodili život da nemate nikakvih briga o poslu?

E, sad... Neću ti baš sve reći... Prepoznajem blagotvorne utjecaje popularnih štiva, što je u redu... Ne znam na koje filmove misliš... Recimo da je riječ o kombinaciji različitih motiva – najboljeg od Starog Rima, začinjeno Prešerenom i francuskim novovalnim filmovima šezdesetih s ponekim elementom fantasyja. Sve to utjelovljuje ona s kojom ronim tim vodama koje spominješ. 

Kako je od ove godine počela takozvana „Škola za život“, većina nastavnih programa počela je mijenjati svoj oblik i način na koji se gradivo uči. Zbog te reforme i mature će početi mijenjati svoj oblik. Možete li se prisjetiti kako je matura izgledala u Vaše doba te kako je Vaša matura iz hrvatskog prošla?
​
Mogu – u moje vrijeme (zvuči kao kad baka govori unucima drhtavim glasom), dakle, u moje vrijeme, dok je još Steve Jobs pisao u bilježnicu, također je postojala matura. Polagali su se obvezni predmeti i jedan izborni. U Klasičnoj gimnaziji (dijelimo zgradu) morao si prvo napisati maturalni rad kod odabranog predmetnog profesora, a potom polagati hrvatski, matematiku, latinski ili grčki i izborni predmet – postojao je pismeni i usmeni dio. No, postojalo je i pravilo da su oni učenici koji su sva četiri razreda prošli odličnim uspjehom (kod nas ih je u Klasičnoj tada bio nešto manji broj nego danas) bili oslobođeni obveze polaganja mature, tako da sam se ja po tom principu izvukao iz te neugodnosti. Morao sam napisati samo maturalni rad i tehnički nikada nisam osjetio draž neposrednog polaganja mature. No ne osjećam se zakinutim. 

Kao profesor hrvatskog nekakav je stereotip da tijekom godine pročitate puno knjiga. Jeste li vi osoba koja razbija taj stereotip ili imate posebnu policu na kojoj držite pet svojih najdražih knjiga te ako imate koje su to i zašto se baš one nalaze tamo?
​
Misliš razbijam li stereotip na način da uopće ne čitam knjige? Imam čak više polica od jedne, a popis najdražih knjiga također je uz neke stalne autore (posebna mjesta zauzimaju hrvatski klasici poput Šimića, Krleže, Matoša, Ujevića...) stalno podložan mijenama. Trenutno se za najomiljenije naslove ravnopravno nadmeću Prutimir, Bosonogi lisac, Božićna noć i Medvjedić koji pomaže tigru koji ima neki problem.                                    

Uz Vaše zanimanje profesora, na internetu postoje naznake kako imate iskustva i u sportskim aktivnostima, konkretno u gimnastici. Koja se priča krije iza ove fotografije? ​





To ne bi bilo pedagoški – što biste vi radili ako vam ja sve otkrijem? Recimo samo da se ne čini loše da u mojim dvadesetima nije bila baš toliko prevladavajuća popularnost društvenih mreža pa su mnoge fotografije ostale u probranim kolekcijama za odabranu publiku. Ne mogu reći da zavidim korisnicima mreža koji moraju neposredno javno pravdati i objašnjavati svaku sličicu, imam i nekih na kojima sam ista Severina... Bolje ne objašnjavati previše, ionako kažu da slike govore tisuće riječi.​

---

Dramska grupa II. gimnazije i prijatelji na prošlogodišnjem državnom natjecanju LiDraNo 2019. u Šibeniku

Predstava Posljednja Sherlockova zagonetka, uoči izvedbe

Proba na brodu, LiDraNo 2015.

Izvor: privatne fotografije

Dinko Jurin, 2.e