PRIČE IZ JAPANA

Ne znam koliko vas je primijetilo da me nema na hodnicima škole prvo polugodište, ali to je zato što sam bila na razmjeni. Iako je u Hrvatskoj uobičajeno da se na razmjenu ide u Ameriku, ja sam išla u Japan. Od početka sam imala jednu ogromnu predispoziciju, a to je da mi je mama iz Japana i znam pričati japanski. Budući da odmalena živim u Hrvatskoj, uvijek sam imala osjećaj kao da zapostavljam drugi dio svoje kulture. Moja se majka oduvijek trudila da me upozna s japanskom hranom, jezikom, običajima i za to ću joj zauvijek biti zahvalna, ali mislim da, s obzirom na to da sam išla i u vrtić i u školu ovdje, bilo je neizbježno da će moja hrvatska strana nadvladati japansku. Često sam išla u Japan, čak skoro svake godine, ali htjela sam znati kako je to živjeti tamo, vidjeti kako mi je život mogao biti drugačiji. Stvoriti mali zaseban život izvan Hrvatske i upoznati nove ljude.

„Makar sam i u Japanu bila percipirana kao stranac, bio je lijep osjećaj imati nekoga s kim možeš pričati i uspoređivati svoja iskustva.“

Tako sam u rujnu spakirala kofere, pozdravila se s prijateljima i doslovno otišla na drugi kraj svijeta. Cilj mi je bio da proširim svoj japanski vokabular te su me zato poslali u japansku srednju školu na period od četiri mjeseca. Škola u koju sam išla zove se TOKO gakuen. To je privatna škola u Kawasakiju (da, kawasaki, motori bla bla). TOKO gakuen privatna je škola koja je pomalo internacionalna. Deset posto učenika je returnee (živjeli su negdje vani i zatim se vratili u Japan) i zato sam upoznala puno ljudi koji su multikulturalni kao i ja. Tu u Zagrebu jedina sam poluazijatkinja u cijeloj školi (koliko ja znam), a tamo nas je ,samo u mojoj generaciji, bilo šest. Makar sam i u Japanu bila percipirana kao stranac, bio je lijep osjećaj imati nekoga s kim možeš pričati i uspoređivati svoja iskustva. 

​Škola je bila prekrasna i ogromna. Imali su izvanredno jake sportske klubove. U nogometu su bili najbolji u državi, a u košarci su bili najbolji u Kanagawa prefekturi (cijeli Japan podijeljen je na prefekture kao što je Hrvatska na županije) kao i u bejzbolu. Tamo, isto kao i u Americi, ne postoje klubovi izvan škole, već su unutar nje. Ako si dobar u nogometu, ići ćeš u školu u kojoj imaju dobar nogometni klub. Škola je imala jedan ogroman nogometni teren s tribinama, dva mala nogometna igrališta, veliki podij za razna školska natjecanja, olimpijski bazen, teniske terene, bejzbol teren, košarkaški teren vani, dva zatvorena košarkaška terena, dvije ogromne dvorane, dvije manje dvorane, dvorane za judo, karate i kendo. Imali su prekrasnu knjižnicu i blagovaonicu. Hrana iz blagovaonice je bila odlična,  moj osobni favorit bio je ojakodon (riža s piletinom i jajima). Unutar škole nalazi se i mala knjižara te prostorije namijenjene isključivo za učenje. Toaleti su mi bili najveći šok kad sam išla u tu školu. Bili su kristalno čisti i, u usporedbi s našim WC-ima, uvijek su bili puni papira i sapuna. Sjedalo WC-a uvijek je bio podgrijano i na desno si imao gumbe koji su omogućavali opcije poput puštanja glazbe ili pranje privatnih dijelova. Ogledala su bila čitava i dobro osvjetljena. Jedna velika razlika između naše škole i njihove je ta da cure i dečki nisu bili pomiješani, već je svaki spol imao zasebnu zgradu u kojoj su išli na nastavu. Ovo nije prečesta pojava u Japanu, ali eto, meni se potrefilo da idem u takvu. 

Svi smo, naravno, nosili uniforme. Cure su nosile suknju s košuljom, džemperom i mašnom. Suknje su se uvijek skraćivale do krajnje linije do koje profesor ne primijeti. Koliko ti je kratka suknja bio je jedan od elemenata za raspoznavanje osobnosti te osobe. Cure s kratkim suknjama bile su slatke i ekstrovertnije a s dugim nisu bile toliko popularne i često su učile. I ja sam se priključila tome i, moram priznati, skratila sam si suknju za par centimetara. Dečki su nosili tamno plave hlače s košuljama ili polo majicama. 
Škola u koju sam išla bila je dosta stroga. Cure nisu smjele imati obojanu kosu, nisu smjele imati pirsinge i nositi šminku. Sve su poskrivečki stavljale malo ruža ili BB kreme. Mobitel se nije smio niti vidjeti u okružju škole. Čim bi profesor izašao iz učionice, svi bi izvadili mobitele. Ako bi bio viđen s njim, makar i pod odmorom, bio bi ti oduzet i dobio bi opomenu. 

Ja sam tako išla u razred s 35 cura. Atmosfera u razredu bila je puno opuštenija. Cure su bile luđe i glasnije nego što su kod nas. Sve su bile jako drage. Često su se okupljale oko mene i komentirale kako žele imati moju boju kose jadikujući o svojoj predivnoj, ravnoj, mračno crnoj kosi. Sve cure u razredu imale su šiške koje su uporno frčkale svaki dan, makar i u školi, ne bi li postigle iluziju što manjeg lica. Građa im je svima bila identična – niske i mršave. Ja sam sa svojih 160 cm bila prosječne visine.

Profesori su svi bili jako dragi. Učenici su s njima imali prijateljski odnos. Bilo je međusobno puno poštovanja. Moj najdraži profesor bio je prof. Alkire. Bio je Amerikanac i predavao mi je napredni engleski. Uvijek nam je pričao lude priče i avanture koje su mu se događale u Japanu. I japanski mu je bio pomalo smiješan. 

Sada kada razmišljam o ovih četiri mjeseca, čini mi se nestvarno. Čini mi se kao da se i nije dogodilo unatoč tome što me ovo iskustvo znatno promijenilo. Proširio mi se japanski vokabular, postala sam sigurnija u svom razgovoru, počela sam se samostalno voziti vlakovima posvuda što mi je nekada predstavljao veliki strah da se ne bih izgubila, upoznala sam predivne ljude koje će sada zauvijek biti dio mog života, provela samo kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji koju inače nemam privilegiju vidjeti tako često. Ali najvažnija stvar koju sam izvukla iz ovih četiri mjeseca je kako zapravo volim Hrvatsku. Unatoč ljepšoj, većoj i modernijoj školi, falile su mi one male stvari u Hrvatskoj, petnaestominutna vožnja u malom plavom tramvaju, sunčani veliki odmori na klupici sa sendvičem iz pekare, opušteni odnosi što imamo tu s profesorima. Dobila sam privid kakav sam život mogla imati i time sam naučila cijeniti onaj koji imam tu.
​
Nika Trenc-Sato, 3.d

Izvor: privatne fotografije, Nika Trenc-Sato, 3.d