U redu je biti zbunjen i nemati sve odgovoreU intervju s profesoricom filozofije saznajte kako se počela baviti temom mentalnog zdravlja te kako vidi budućnost nakon ovih stresnih vremena Profesorica filozofije, Marina Vitković, osim što predaje, jako je angažirana i u udruzi BoliMe koja se bavi mentalnim zdravljem te pruža mentalnu podršku ljudima kojima je potrebna. Povodom tjedna mentalnog zdravlja naša je redakcija razgovarala s profesoricom o temi koja bi trebala uvijek biti aktualna i bitna, a posebno je to postala sada za vrijeme pandemije i nakon potresa. Saznali smo kako je uopće došlo do toga da se počne baviti mentalnim zdravljem te kako je nastala udruga BoliMe. Profesorica nam je otkrila i što, na temelju svog iskustva u radu s mladima i općenito u udruzi, misli o tome kakve će posljedice pandemija ostaviti na nas, a i predstavila nam je platformu PKTN. Što je PKTN? Saznajte u nastavku! 1. Za početak, što Vas je inspiriralo da se počnete baviti tematikom mentalnog zdravlja ozbiljnije, kako je cijela priča počela? Ako mentalno zdravlje razumijemo kao potencijal življenja života u gabaritima smisla, onda sam oduvijek i trajno zainteresirana za čovjeka kao nositelja tog potencijala. Osobni mi se senzibilitet u potpunosti preklopio s izborom studija, prvotno filozofije i književnosti, a nešto kasnije i studijem psihoterapije. Ta tri jezika isprepletena i međupovezana stavljaju me u stalni i bliski dijalog s čovjekom i njegovim životnim izazovima. Kako je važan dio mog života posvećen radu s učenicima, upravo su me susreti s njihovim borbama i tragedijama trajno obvezali i inspirirali na aktivno bavljenje mentalnim zdravljem mladih pokretanjem različitih programa koji ga promiču. „Moj je zadatak rastegnuti maksimalno prostor vašeg promišljanja sebe u ovom svijetu, ponuditi poticaj da ta misaonost bude oslobođena prerane krutosti i rigidnosti, trajne definiranosti, podrazumijevanja, ravnodušnosti i ignorancije.“ 2. Osim što predajete u II. gimnaziji znamo da ste jako uključeni u udrugu „BoliMe“. Što biste rekli, koji je Vaš princip rada? Mogu li Vam se obratiti učenici ako im treba mentalna podrška? Tako je, BoliMe nastaje 2014. godine u sjećanje na moju divnu učenicu i jedan divan 4.c razred te generacije. Ne znam koja je cijena privilegije susretanja sa svjetovima učenika, ali imam osjećaj da medij koji nas povezuje, nekad prije književnost, sada filozofija, razotkriva vaše velike unutarnje svjetove. Moj je zadatak rastegnuti maksimalno prostor vašeg promišljanja sebe u ovom svijetu, ponuditi poticaj da ta misaonost bude oslobođena prerane krutosti i rigidnosti, trajne definiranosti, podrazumijevanja, ravnodušnosti i ignorancije. Često zajedno okrenemo i svijet i sebe naglavačke u raznoraznim propitivanjima, nekom je to izazov, nekom je to veliki otpor. I jedno i drugo ima smisla ako za desetak godina pogledamo iz neke nove životne inverzije upravo te prve filozofske reakcije. Kako sadržaj nastave poziva na osobna preispitivanja, često se dogodi i potreba za dodatnim individualnim razgovorom koji uvijek rado podržim. Tu sam za vas uvijek, naravno. 3. U zadnje dvije godine sve nas je na neki način pogodila COVID-19 pandemija. Što mislite, hoće li pandemija ostaviti dugoročne posljedice na ljudsku psihu? Ima li nešto što biste poručili svakoj osobi koja se trenutačno bori sama sa sobom? Svakako, neizbježno hoće i to na različite načine i u različitim nijansama. Ne nužno i isključivo loše, ali protrest će svakako naše biće do temelja, koliko se god tome opirali. Ta trešnja zahtijeva i neko novo preslagivanje jer smo u svemu ovome, usred vanjskog kaosa, u svojoj nutrini susreli i pronašli nekog novog, stranog sebe kojeg smo se možda i uplašili, koje nas je zateklo, zabrinulo, paraliziralo, usporilo. Zbunjeni smo, ne razumijemo sve, ne snalazimo se, nemamo odgovore. To je naprosto u redu, ma koliko god intenzitet izostanka logike, reda i odgovora bio frustrirajući. Zaista je u redu ne razumjeti i ne snalaziti se onako kako bismo to htjeli. Kad prestane borba protiv male jeze koja se uspostavila s vremenom pandemije i potresa, kada si dopustimo taj privremeni emocionalni intenzitet i mali osobni kaos, kada se pomazimo i podržimo, često i u uz podršku drugih, i imamo svijest da zaista ništa na ovome svijetu ne traje vječno i da sve prolazi, nazrijet će se stidljivo neko tlo pod nogama i neki jasan horizont pred nama. Živimo u vremenu koje se opire strpljenju i postupnosti, povremeno i ljubavi i empatiji, vremenu naviknutom na spektakl, brzinu, instantnost, uspjeh i moć, a samo nas onaj prvi paket vještina može spasiti. Nježno sa sobom, podijelite sebe s drugima, razgovarajte, sve prolazi. „Zbunjeni smo, ne razumijemo sve, ne snalazimo se, nemamo odgovore. To je naprosto u redu.“ 4. Možete li nam, za kraj, predstaviti Vaš novi projekt „Pukotine“? Pukotine.hr (PKTN) novi je projekt udruge BoliMe, ja sam PKTN urednica. Riječ je o digitalnoj platformi za podršku odrastanju koja progovara o pulsnim točkama mladosti (odnosima, emocijama, tijelu, seksualnosti, brizi o sebi, izborima i društvenim očekivanjima…) koje po prirodi stvari nose i koje napuknuće nad kojim zajednički reflektiramo i lijepimo ga, s povjerenjem u zacjeljenje: preko video sadržaja s mladima, tekstova stručnjaka, kolumni mladih. Platforma je, opet, inspirirana upravo vama i stvorena za vas, nadam se da će svatko pronaći pokoji odgovor, smjer, inspiraciju i valjanu informaciju. Čitajte i gledajte Pukotine! Za više informacija o udruzi BoliMe i platformi PKTN, posjetite sljedeće stranice: https://www.bolime.hr/ https://pukotine.hr/ intervju vodila: SARA ŠKRLEC, 4.e Comments are closed.
|
|