Obilježavanje 30 godina od pada Vukovara

SJEĆANJA NA VUKOVAR

​Nekoliko priča o poznatim i manje poznatim herojima vukovarskog ratišta 

​

Prije 30 godina netko se okomio na Hrvatsku. Tuđa noga htjela je stati na zemlju koja je deset stoljeća tražila svoju slobodu. Bilo je proliveno već mnogo krvi, ali to je bio samo početak onoga što će se tražiti od svakog Hrvata u želji za slobodom. Nakon 87 dana opsade jedan maleni  grad na prvoj liniji obrane cijele zemlje, koji je bio svojevrstan ulaz u Lijepu Našu, branio se rukama i nogama te pokušajima uspostavljanja mirne komunikacije, pao je. Ni nešto malo oružja nije pomoglo. Cijeli je svijet gledao kako grad, koji je slovio za jedan od bisera uz obale Dunava, pada, kako je sravnjen sa zemljom, stanovništvo protjerano ili mučki ubijeno od strane četvrte vojne sile tadašnje Europe. I taj svijet nije ništa napravio. Svojom žrtvom grad je s pravom dobio ponosni naziv Grad Heroja. Njegovom žrtvom stvorena je sloboda zemlje koja je skoro punih deset stoljeća tražila svoju slobodu. Neovisnost, samostalnost i sloboda Republike Hrvatske potječu najvećim dijelom iz Vukovara. 
​

Kolona stanovnika napuštajući razoreni grad

Od početka opsade, krajem kolovoza, do pada grada 18. studenog 1991. prošla su skoro tri mjeseca. Vukovar se nalazio u okruženju i pitanje zauzimanja grada bilo je samo pitanje vremena. Kako će kasnije Hrvoje Hegedušić otpjevati u pjesmi koja je savršeno dočarala stanje u trenutku pada „pod kišom čelika ognja i smrti, paklena sila svoj zadnji ples vrti“ na grad su padale stotine granata i to na dnevnoj bazi, a sudbine mnogih, kao i životi njegovih stanovnika, zauvijek su izgubljene. ​

„Svijet su obišle snimke dugih kolona stanovnika kako napuštaju svoj grad  ulicama razorenog grada ne znajući ni njegovu ni svoju daljnju sudbinu te hoće li se i kada vratiti u svoj Vukovar.“

I nije Vukovar bio jedini. U njegovu okruženju i daljoj okolici, cijela istočna Slavonija bila je pod opsadom. Mjesta poput Borova naselja, Bogdanovaca, Nijemaca, Jarmine, Šarengrada, Nuštra, Ilače, Bapske, Iloka, Cerića, Vinkovaca, Osijeka, Pakraca, Erduta, Dalja, te cijelog Srijema, Slavonije i Baranje dali su živote mnogih svojih stanovnika. Agresor je ulazio u mnoga sela te mučki, bez biranja sredstva i načina, ubijao ondašnje stanovništvo ne pitajući za godine, spol, vjeru, rasu ili nacionalnu pripadnost. Višestruko brojniji napadači brzo su prodrli do samih središta najvećih gradova, Osijeka, Vukovara i Vinkovaca te ih uništili. Pri svojim napadima nisu se samo ograničili na ta područja, nego su, suprotno zakonima Ženevske deklaracije, počeli napadati područja koja nisu bila „vojni ciljevi“ – bolnice, kuće, zgrade, škole, vrtiće i kulturna dobra. Na sami dan pada Grada Heroja iz istog su otjerane tisuće i tisuće njegovih žitelja i stanovnika. Bolesni pacijenti u vukovarskoj bolnici, gdje su bili praktički zarobljeni, izvedeni su i odvedeni u hangare Veleprometa ili Ovčaru (nedaleko od grada) te 19. ili 20 studenog strijeljani, ubijeni i bačeni u masovne grobnice. Svijet su obišle snimke dugih kolona stanovnika kako napuštaju svoj grad ulicama razorenog grada ne znajući ni njegovu ni svoju daljnju sudbinu te hoće li se i kada vratiti u svoj Vukovar.

„Svaki sudionik koji je preživio strahote ovog ratišta sa sobom nosi neku priču. Mnoge su teške, bolne i teško objašnjive onom tko ih nije doživio.“

Upravo su te žrtve i Vukovarci Hrvatskoj dali priliku i vrijeme da se pripremi i posloži za daljnju obranu. Fanatična obrana hrabrih ljudi  usporila je napredovanje JNA te uništenjem velikog broja borbene tehnike i ljudstva znantno otežala proboj prema zapadnoj Slavoniji i ostatku Hrvatske, pogotovo Zagrebu. Veliki doprinos obrani Slavonije i samog Vukovara dali su pripadnici 204. vukovarske brigade, Zbora narodne garde (ZNG), MUP-a, HOS-a, i povremeno drugih postrojbi koje su se međusobno smjenjivale i velikog broja stanovništva koji su bili uključeni u obranu grada.

Svaki sudionik koji je preživio strahote ovog ratišta sa sobom nosi neku priču. Mnoge su teške, bolne i teško objašnjive onom tko ih nije doživio. No, ima i onih koji pokazuju da, unatoč tome što je svaki rat smrtonosan, iscrpljujuć, razarujući i bolan po sve njegove sudionike, postoje i oni trenuci u ratu koji će stvoriti novu ili obnoviti staru ljubav, stvoriti ili uništiti višegodišnja prijateljstva ili jednostavno stvoriti priče o junacima koji će možda jednog dana biti zapamćeni, ako ništa drugo, po tome što su branili i izborili slobodu jednoj maloj zemlji koju je ona tražila stoljećima. Neke od takvih priča nosi i ovo ratište, a donosim ih u nastavku.  Priče su to običnih ljudi koji su se odazvali pozivu domovine. 

Na sljedećim poveznicama pročitajte njihove priče.

Vlatko Jeleč

Bernard Ciganj

Vilim Karlović

Jean Michel Nicholier

Blago Zadro

Žene vukovarskog ratišta – golemi doprinos hrabrih žena 
​
U cijelom Domovinskom ratu, pa tako i na vukovarskom ratištu, sudjelovalo je mnogo žena. Prema nekim podacima više od 15 tisuća žena sudjelovalo je u obrani Domovine, od kojih preko četiri stotine u samom Vukovaru. Osim na ratištu žene su tih dana bile glave obitelji. Dok su njihovi muževi, očevi i braća bili na ratištu, žene su se, kako to obično u ratu i biva, skrbile za najmlađe članove obitelji i brinule za njihovu sigurnost pokušavajući ih zaštititi od granata. Mnoge su žene radile po bolnicama i pružale pomoć ranjenim vojnicima i civilima, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Jedna od najpoznatijih takvih junakinja bila je dr. Vesna Bosanac, ravnateljica Opće bolnice u Vukovaru. 
Nažalost, nisu sve žene bile u mogućnosti pomagati ranjenicima ili svojoj obitelji jer su bile zarobljene i odvedene u logore. Mnoge žene svjedoče kako su ne samo po srpskim logorima, već i u svojim kućama bile psihički i fizički zlostavljane te silovane od strane pobunjenika od kojih su neki čak bili i susjedi, dugogodišnji prijatelji koji su u vrijeme rata stali na stranu agresorske vojske. Prosjek godina tada silovanih žena bio je oko 30 godina. 
Danas su te žene udovice, majke  i sestre preminulih boraca od kojih mnoge ne znaju gdje su im voljeni pokopani. Mnoge su ostale u Vukovaru tražeći odgovore i poušavajući pronaći barem nekakav mir. Nekima od njih susjedi su dalje isti oni ljudi koji su im u vrijeme rata uzimali ono najvrijednije što su imali. Privatnost i najmilije članove obitelji. Žene su osnovale nekoliko udruga koje i danas djeluju kako se ne bi zaboravile žrtve tih žena, ali i svih muškaraca koji su dali svoje živote u obrani Vukovara, Slavonije i cijele Hrvatske.
​
Kao da nam jednostavno poručuju: ZAPAMTITE VUKOVAR!

​

Patricia Čretni, 4.d