NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU

Hrvatska je na Euru! Reklo bi se očekivano, ali bome put do Europskog prvenstva 2020. nije bio nimalo lagan za hrvatsku reprezentaciju. 
Bio je to prvi dan škole, 9. rujna, uspomene na sjajnu utakmicu protiv Slovačke (4:0) svježe, već davni poraz od Mađarske (1:2) zaboravljen, a nade za rutinskim „prašenjem“ slabašnog Azerbajdžana velike. I nije loše počelo, 11. minuta, kazneni udarac i sjajni Modrić ponovno pogađa za vodstvo Hrvatske. Još par akcija sljedećih desetak minuta označilo je želju Hrvatske za još jednim pogotkom, ali onda je odjednom sve otišlo nizbrdo. Cijelo drugo poluvrijeme Hrvatska se izvlačila na promašaje Azera, da bi onda, na opće oduševljenje domaćih navijača, Azerbajdžan izjednačio u 72. minuti. Tako je i završila utakmica. Bila je to katastrofalna partija za Zlatka Dalića koji nije poduzeo nikakve mjere kad se Hrvatska potpuno povukla. Već se počelo pisati kako njemu prijeti otkaz, kako Hrvatske neće biti na Euru… 
A onda se ukazao Bruno Petković. Dinamov napadački as (o tome ću nešto kasnije) s dva gola potopio je Mađare na Poljudu koji su s 0:3 morali kiselo napustiti Split i nadati se kiksevima Hrvatske u nadolazećim kolima. Petkovićeva sjajna forma podigla je moral kako i reprezentacije, tako i novinara. Odjednom je Hrvatska već bila na Euru, imala momčad za njegovo osvajanje. Formula za plasman bila je jednostavna: pobijedimo Wales i na Euru smo. Ne može lakše, zar ne? Kadli opet razočaranje. U jednoj tvrdoj utakmici punoj prekršaja, Wales je uzeo bod (1:1) Hrvatskoj. Opet se Hrvatska nakon zabijenog pogotka (Vlašić 9') povukla te je Bale krajem prvog dijela uspješno izjednačio i ponovo doveo Hrvatsku do situacije u kojoj moraju strepiti. 
Može li se opet pobijediti Slovačka? Imaju li igrači snage? Bio je to 16. 11., 21 sat i 17 minuta kad je Slovačka povela na Rujevici. Šok i nevjerica. Hrvatska je dominirala cijelo poluvrijeme, a završili su s golom zaostatka. Šećući Dubravom mogle su se čuti samo psovke, naše nade bile su uništene. Tako je bilo sve do jednog od najljepših poluvremena otkad znam za sebe. Petković, Vlašić i Perišić donijeli su Hrvatskoj veliku pobjedu i plasman na Euro. Dotad ima još vremena da se reprezentacija uigra kako spada. Ne treba još razmišljati o tome. Nek' se slavi…
S druge strane, hrvatski klupski nogomet u nikad boljoj situaciji. Dinamo je protiv Rosenborga osigurao plasman u najelitnije klupsko natjecanje na svijetu, Ligu prvaka. Kao klub s određenim statusom kao jedan od najgorih u povijesti ovog natjecanja (legendarna sezona 2016./17. i gol razlika 0:15), ipak se s određenim oprezom gledalo na njihov mogući plasman, ali svi navijači Dinama dobili su najljepše moguće iznenađenje na otvaranju Lige prvaka. Atalanta je gostovala na prepunom Maksimiru, momčad koja je prošle godine završila treća u Serie A i imala najbolji napad Italije (da, ispred Juvea, ispred Intera, ispred Napolija, bila je Atalanta), došla je na stadion puna velikih očekivanja, a izašla iz njega totalno pokisla. Mislav Oršić s tri i Marin Leovac s jednim golom potopili su Talijane i zasjeli na prvo mjesto u skupini. Ipak, koliko god tvrd orah bili, Manchester City ipak je uspio spustiti Dinamo na zemlju pobjedom od 2:0. Možda i bolje, da ostanu staloženi. 
Slijedile su dvije utakmice protiv Šahtara. Prva, u Ukrajini, lansirala je konačno Mislava Oršića u reprezentaciju, ali ostao je gorak okus pogođenih stativa i nezasluženog boda Šahtara (2:2). Utakmica u Zagrebu pokazala je još tužniju stranu nogometa. 89. minuta, 3:1 za Dinamo, stadion slavi, pjeva, veseli se, a onda totalni raspad sistema. Penal u 97. i gol za 3:3 u zadnjoj sekundi utakmice. Kao netko tko je osobno bio na stadionu, bio je to jedan od gorih trenutaka mog života, kolektivna tuga i bijes zavladali su stadionom, ali ipak nitko nije izgubio vjeru u Dinamo. Momčad koja konačno nakon godina sramote pokazuje svoje pravo lice. 
U trenutku dok ovo pišem, Dinamo trenira za novu utakmicu protiv Atalante, a ne bi me čudilo da se povijest ponovi.

Danijel Vukelja, 2.b

​