O političkom angažmanu mladih

Na mladima svijet ostaje,
​na nama svijet ostaje
​

Koliko su mladi zapravo svjesni svoje budućnosti i
​svoje uloge u stvaranju iste?

Poznato je kako je ova fraza često korištena u političkom prostoru i u javnom životu, no postavlja se pitanje koliko je itko zapravo svjestan činjenice da na mladima svijet ostaje. Koliko smo mi mladi zapravo svjesni toga da upravo na nama svijet ostaje? Jesmo li uopće toga svjesni? Jesmo li svjesni da budućnost naše domovine ovisi upravo o nama? Jesmo li svjesni naše dužnosti, naše odgovornosti prema našoj naciji? 

Primijetio sam kako, kad se govori o ovoj temi, to uvijek zvuči kao da se govori o nekim tamo „mladima“ na drugom kraju svijeta, kao da se taj izraz „mladi“ odnosi na nekakvu nevidljivu, nepoznatu i daleku skupinu ljudi. Ponekad pomislim kako mi sami nismo svjesni da smo upravo mi ti „mladi“ o kojima se govori – ja prvenstveno nisam toga svjestan. Ipak, upravo smo mi ti koji će sutra biti radnici, znanstvenici i stručnjaci u različitim područjima. Upravo smo mi ti koji će sutra biti birači, ali i političari, koji će direktno odlučivati o budućnosti naše zemlje. 

Nažalost, kako bismo i mogli biti svjesni naše vlastite važnosti za našu domovinu kada nam naši sunarodnjaci starijih generacija ne predstavljaju nekakav uzor? Primjer toga jest ono zbog čega sam se kao mlad čovjek uistinu razočarao u svoj narod, a to su nedavni parlamentarni izbori na kojima je izlaznost bila svega oko 46 % i to ne zato što sam nezadovoljan ishodom istih izbora (po tome pitanju imam svoje mišljenje koje, međutim, ipak ne bih navodio ovoliko javno, ali ću otvoreno reći da nisam u potpunosti nezadovoljan), to zapravo uopće nije bitno, razočarao sam se zato što ovaj postotak znači kako više od pola mojih sunarodnjaka, moje braće, da se poetski izrazim, uopće ne interesira budućnost naše zemlje, nas samih.

                                   „Naša kolektivna nacionalna svijest svedena je na minimum.“

Osim činjenice kako nam dosadašnje generacije ne predstavljaju dobar primjer, ono što nas također koči jest i to da smo u društvu mi mladi izrazito podcijenjeni te nas se smatra neukim balavcima dok ne napunimo tridesetu. Pojam mladog čovjeka počinje se poistovjećivati s pojmom djeteta. To je, naravno, potpuno kontradiktorno pričama o važnosti nas istih za budućnost, ali i tipičan dokaz tvrdnje kako nitko (pa ni takozvani odrasli i zreli ljudi) uistinu nije svjestan činjenice navedene u naslovu ovog članka. Ova podcijenjenost vidljiva je u svim područjima društvene aktivnosti, pa i po pitanju iznošenja vlastitih mišljenja i stavova te po pitanju uključenosti u politiku i praćenja iste kao pasivni promatrač. Stvara se percepcija kako je politika rezervirana samo za nepoštene ljude i kako je bilo kakav politički aktivizam potpuno besmislen i suvišan „jer se ionako ništa ne može promijeniti“, a kamoli da je to mjesto za mlade, neiskusne i, po svemu sudeći, nesposobne ljude. 

U prošlosti je bilo drugačije
Svatko tko bolje poznaje povijest bez mnogo razmišljanja može zaključiti kako su u prošlosti mladi u društvu imali potpuno drugačiju poziciju, ali ne samo to, nego i to da su bili puno spremniji riskirati u ime vlastite ideologije i vlastitih ideja. Događaj iz naše povijesti koji to sjajno pokazuje jest, na primjer, spaljivanje mađarske zastave 1895. godine na Trgu bana Jelačića. Tada je, dakle, skupina studenata, među kojima su bili Stjepan Radić i pjesnik Vladimir Vidrić, nezadovoljna vladavinom zloglasnog bana Khuena Hedervaryja, kako bi ukazala caru Franji Josipu (koji je tada bio u službenom posjetu Zagrebu na otvorenju HNK) na banovu samovlast i demonstrirala vlastito nezadovoljstvo njegovom mađaronskom politikom, odlučila spaliti mađarsku zastavu kao simbol mađarizacije. Nakon toga je većina studenata izbačena sa Zagrebačkog sveučilišta, dok su vođe bunta (Radić, Vidrić i ostali) osuđeni na zatvorsku kaznu. Zbog ovog incidenta Radiću je zabranjeno studiranje na svim sveučilištima Austro-Ugarske monarhije. Primjera sličnih ustanaka u kojima su većinom sudjelovali mladi u hrvatskoj povijesti ima stvarno mnogo, tu su naposljetku i Srpanjske žrtve (1845.) te Prosinačke žrtve (1918.) u čemu vidimo primjer kako su za vlastite ideale mladi ljudi nekad bili spremni i poginuti. 

Sad bi netko mogao reći da su primjeri o kojima govorim davna prošlost i da je bila riječ o drugačijem vremenu neusporedivim s današnjicom, ali je činjenica kako su i prije svega osamdesetak godina mladi u društvu imali posve drugačiju poziciju nego danas. Tako se, primjera radi, moj pradjed kada je imao „svega“ 16 godina (kao ja sada) 1940. uključio u komunističku partiju u okupiranoj Crnoj Gori nakon čega je vrlo brzo završio u zatvoru iz kojeg je pobjegao i priključio se partizanima te aktivno sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. U to vrijeme ovakav je scenarij bio gotovo uobičajena pojava, što je fascinantno, s obzirom na to da bi se danas takvo ponašanje smatralo ne samo apsurdnim, već i nehumanim i nemoralnim. 

Što se općenito tiče vlastitih stavova i priklanjanja određenoj političkoj stranci, također bismo mogli reći da je to danas naprosto „čudno“ prije određene dobi. Naravno, sve su to normalne pojave te one, ako pogledamo s druge strane, i nisu tako loše. Mladima se danas ipak daje podosta veća doza bezbrižnosti nego što su je imali mladi u ona vremena čega su i njihova ranija odrastanja i usvajanja nekakvih obilježja odraslih ljudi, ako to tako mogu sročiti (što su u ovom slučaju npr. stavovi po pitanju politike i sl.), neposredna posljedica. Ne morate biti previše pametni da zaključite da je mladima, a i ljudima općenito, nekad bilo mnogo teže u životu, da su danas uvjeti puno bolji te da se mi ne moramo toliko brinuti oko različitih stvari oko kojih su se nekada ljudi u našoj dobi brinuli, no daje li nam to opravdanje da budemo nezrela djeca do svoje dvadeset pete ili tridesete?

                      „Upravo smo mi ti koji će sutra biti birači, ali i političari, koji će izravno odlučivati o                                                                                      budućnosti naše zemlje.“

Zanimljivo je kako, osim same razlike u tzv. „pragu zrelosti“, možemo na primjeru mog pradjeda kao osobe koja je živjela i odrastala u prvoj polovini 20. stoljeća vidjeti i pravi primjer onog za što se kaže „zabranjeno voće je uvijek najslađe“. Možemo, dakle, uočiti taj paradoks da je jedan mlad čovjek (i ne samo on, nego i velika većina drugih) u doba totalitarnog režima koji je zabranjivao djelovanje komunističke partije kao stranke (ako se ona tako može nazvati), odlučio prikloniti se istoj riskirajući pritom zatvorsku kaznu, ako ne i život, dok danas, kada živimo u demokraciji i imamo potpunu slobodu mišljenja i izražavanja, velika većina mladih uopće ne razmišlja ni o politici ni o budućnosti vlastite države općenito, a kamoli o učlanjivanju u nekakvu stranku ili čemu sličnom. 

Naravno, jasno je kako danas svijet izgleda drugačije i kako se ni ne očekuje da se sad svi srednjoškolci odjednom učlane u stranke i uključe u politiku, ali ono o čemu govorim jest općenita svijest o važnosti politike za budućnost domovine, a samim time i nas samih, za koju smatram da bi svaki srednjoškolac morao imati, a koju, nažalost, moram primijetiti, većina nema. 

Poražavajuća predviđanja za budućnost 
Ono čega bismo također trebali biti svjesni jest da je vrlo moguće da, ako se nastave ovakvi negativni demografski trendovi, hrvatske nacije za nekih 200 godina doslovno više neće biti, barem ne u ovom obliku. Apropo ovoga, čitao sam kako će do 2100. godine, koja usput i nije tako daleko (ako je već neću doživjeti ja osobno, doživjet će je vrlo vjerojatno moja djeca i unuci), prema UN-ovim grubim predviđanjima iz 2019. Hrvatska imati oko 2,5 milijuna stanovnika, no prema novijem istraživanju međunarodnog tima znanstvenika iz Lanceta još manje – svega 1,62 milijuna, a taj će broj vjerojatno zbog pretpostavljenog dobnog sastava i dalje padati nakon tog dok naposljetku uistinu ne izumremo. To je realnost i to je ono što bismo mi mladi, a i svi ostali, trebali imati na umu te će se dogoditi ako ne dođe do neke drastične promjene na bolje u tom pogledu, odnosno ako mi sami nešto ne poduzmemo. 
​
​Sve je na nama
Kao što je i navedeno u naslovu ovoga članka, mi smo ti koji moramo razmišljati o budućnosti i gledati širu sliku. Mi smo ti koji imamo izbor hoćemo li pasivno promatrati svoje vlastito nestajanje, hoćemo li biti, kako Matoš piše, „šupljih glava, šupljih grudi, kukavice i robovi bez vlasti“ ili ćemo shvatiti koliko je važno da svatko od nas razmišlja i bude svjestan vlastite važnosti u velikom organizmu hrvatske nacije te koliko je važno da svi mi razmišljamo o tome što se događa u našoj zemlji, što se događa u našem Saboru, vladi i općenito u politici. 

Najlakše bi bilo reći da su ovo sve romantičarska naklapanja, da su stvari poput patriotizma danas besmislene i da je najpametnije odmah gledati priliku da iseliš iz ove „trule države“, ali što to onda govori o nama? Odgovore na ova pitanja ostavit ću čitateljima jer je to ipak pitanje osobnog pogleda na svijet svakog od nas.
​
Naša domovina i cijeli svijet ostaju na nama mladima. Ono najmanje što mi možemo jest biti toga svjesni.

​

novinar: RAFAEL KOKOT, 2.f