Muškarci (ni)su životinje?

Kao sudionici sadašnjice i svijeta u kojem živimo možemo uočiti mnoge probleme koje život u današnjem vremenu nosi. No, kao jedan od većih problema današnjice, ali i problema koji prate čovjeka već od davnih vremena, možemo istaknuti nasilje.

Kakve prizore zamišljamo kad govorimo o nasilju? Većina ljudi zamislila bi prizor agresivna muškarca. Ali zašto je to tako? Zašto je muškarac simbol nasilja i agresije? Možemo li to pripisati tragedijama prošlosti ili našem okrutnom društvu?

Od malih nogu dječake se „njeguje“ da postanu psihofizički snažni kako bi se jednog dana brinuli za svoje obitelji i bili takozvana „glava kuće“. Zašto društvo stavlja toliki pritisak na dječake? Zašto ismijava one koji se žele baviti umjetnošću? Je li to zato što umjetnost ne donosi kruh? Ili zato što je umjetnost znak feminiteta, znak ženstvenosti?

Društvo krivi muškarca za nasilje i zlo ovoga svijeta na razmišljajući o tome kako ga ono zapravo uzgaja. Uzgajamo kult nasilja zamaskiran kultom muževnosti. „Toksična muževnost“ nije ništa više nego plod društva u kojem živimo. Muškarci su uzgajani poput životinja. Uzgajani su da ne pokazuju emocije. Zašto onda od njih onda očekujemo da se ponašaju kao ljudi? Dvije trećine samoubojstava počine muškarci. Zašto kao moderno i inteligentno društvo to dopuštamo?
​
Za muškarca je nemuževno da razgovara o svojim emocijama te ih je dužan skrivati. Zašto okriviti muškarca za nehumanost kad su seks i agresija jedini način na kojem mu je društvo dopustilo iskazati svoje emocije? Seksizam je jedna od aktualnih tema današnjeg društva. Zašto u toj priči zaboravljamo drugu stranu? Muškarci nisu životinje. Muškarci osjećaju strah, sreću, žudnju, zaljubljenost i tugu.

Zašto ih onda ne tretiramo kao ljude?

Nina Rotim, 2.e