Kišobran

Jesen je počela. Temperatura pada, vrijeme je pijuckanja čajeva i oblače se debele jakne i kaputi. Puše hladan vjetar i daje pticama selicama znak da je vrijeme za odlazak u toplije krajeve. Sjedim na vlažnoj klupi i gledam kako lišće leti sivim nebom. Ruke su mi hladne i tresu mi se zubi. Brojim minute čekajući tvoj dolazak. Ne mogu se sjetiti kada sam te zadnji put vidjela. Jako mi nedostaje tvoj osmjeh, tvoja čvrsta ruka, tvoj topli zagrljaj i trenutci koje smo proveli zajedno.

Polako počinje padati kiša te vadim svoj mali kišobran. S kišom puše vjetar pa se brinem hoće li se moj mali kišobran potrgati. Vjetar sve jače i jače puše, no ja sjedim na klupi. Čekam kao vjeran pas svoga vlasnika. U jednom jakom zamahu, vjetar mi je potrgao kišobran. Nemam kapuljaču i prisiljena sam ustati s klupe i potražiti zaklon. U brizi sam jer ne znam kamo da se sklonim i kako da ti se javim. Potrošila sam svu bateriju igrajući igrice kako bih ubila dosadu. Sklanjam se ispod velikog starog hrasta. Kapljice kiše sve se  brže spuštaju na tlo, a tebe još nema. Tužna sam zbog ružnog vremena, strganog kišobrana pa sam odlučila polako krenuti kući. 

,,Lorena!“, čujem kako me zoveš. Gledam desno, lijevo i srce mi sve brže kuca. Polako se okrećem, kao u poznatim ljubavnim klasicima  i vidim tebe. Prilaziš mi trčeći s rozim kišobranom. Tvoje se ruke šire i čekaju da ti poletim u zagrljaj. Sva sretna, čvrsto te grlim kao da nema sutra. Laganim korakom idemo u šumu. Jednom rukom držiš kišobran, a drugom moju. Svoj pokidani kišobran bacam u smeće. Od njega više nemam koristi. Hodajući šumom pričamo o svakakvim događajima koje si još nismo rekli. Puna sreće gubim pojam o prostoru i vremenu. Ne vidim nikoga osim tebe. Malo mi je smiješno što smo u crnom i drveća su tamne boje, a tvoj je kišobran roze boje. ,,Nije moj, sestrin je. Nisam mogao naći svoj“, opravdavaš mi se. Kimam glavom, a ti shvaćaš da mi se ne moraš opravdavati i smišljati izlike. Polako se mrači, no kiša uporno pada. Nas se dvoje stišćemo ispod tvojeg kišobrana. Ne želimo ići u kafić ili kod nekog, to nije naša stvar. Uvijek smo vani, šećemo po šumi, vozimo bicikle, sjedimo na starim klupama. Odjednom staneš i okreneš se prema meni.
​
Na mome licu tvoje tamne smeđe oči prepoznaju zbunjenost i smješkaš mi se. Sporo mi se približavaš, a ja shvaćam što želiš. Ne opirem se tvojoj namjeri nego dopuštam da nam se nježno dodiruju usne. Za mene je vrijeme službeno stalo. Kišobran nam prekriva lica, dajući privatnost našem prvom poljupcu.

​

ilustracija: TIA PLEJIĆ, 2.f

MARIJA MARGETIĆ, 2.c