JOKER - recenzija

​Joker je jedan od najpoznatijih DC-jevih negativaca, a ovaj film prati preobrazbu Arthura Flecka u Jokera. Cilj je filma iznijeti tragičnu priču mentalno bolesnog čovjeka, ukazati na važne probleme (izopćenje bolesnih, zaboravljanje i zanemarivanje njihovih potreba, čak ismijavanje, vrlo očita i vidljiva podjela na puk, odnosno narod i bogate političare, konstantna borba između te dvije strane...) te pokazati Arthurovu stranu priče (dosad smo ga vidjeli samo u filmovima o Batmanu te u filmu Suicide Squad). Film se temelji na stripu, ali se znatno razlikuje od ostalih koji su obradili temu o najpoznatijem Batmanovom protivniku. Prikazuje nečiji postupni moralni/psihički pad što vrlo često vidimo i kod superheroja. Razlika je da superheroji u pravilu odaberu „pravi put“ što se u ovom slučaju ne dogodi. To znatno doprinosi težini filma. Film je režirao Todd Phillips koji je uz Scotta Silvera i napisao scenarij. Jokera glumi poznati Joaquin Phoenix, njegovu majku Frances Conroy, a Murraya Franklina Robert De Niro.

Radnja filma vrti se oko Arthura Flecka, mentalno bolesnog čovjeka koji radi kao klaun te živi s bolesnom majkom. Zbog svoje je mentalne bolesti izoliran od društva, a živi u mjestu i vremenu (Gotham, 1981.) koje mu se raspada pred očima. Arthur u početku filma očito potiskuje taj osjećaj jada zbog samoće i izoliranosti. Ovdje je najviše naglasak na odnosu društva koje se raspada prema njemu kao bolesnome čovjeku (rijetko je to sažaljenje, puno češće ismijavanje, psihički pa čak i fizički napad ili jednostavno zanemarivanje ili nerazumijevanje). Ne može potpuno potisnuti probleme koje sa sobom nosi život u kojem se on ne snalazi ili kojemu ne pripada te ovdje dolazi do izražaja njegov ironičan način nošenja sa stresnim situacijama – nekontrolirano smijanje.

Ističe se njegova želja da bude komičar te mu je glavni uzor u tome Murray Franklin (jedan od najpoznatijih komičara u Gothamu koji ima vlastiti talkshow). U toj je želji pogotovo istaknuta njegova izopćenost. Kao komičar, očito je da su njegove šale vrlo neprimjerene i neduhovite, a kada sluša druge komičare, smije se kada se nitko drugi ne smije i zapisuje krive dijelove šala. 
Arthur živi u zabludi, beznadan je i zbunjen. Istaknute su njegove dobre namjere, ali loše okolnosti. Zbog takve slike Arthura, a i samog glumca Joaquina Phoenixa, on se ne čini kao „negativan“ lik, čak osjećamo empatiju prema njemu. 

Nadalje, za mnoge se scene u filmu otkrije da su samo Arthurove zablude, npr. često zamišlja da je u „vezi“ sa ženom koju je samo jednom vidio ili da je upoznao Murraya Franklina. Ovdje se postavlja pitanje postoji li još scena koje su bile samo zabluda ili preuveličana slika stvarnosti – gdje je granica između stvarnosti i mašte. Tu teoriju podupire zadnja scena u kojoj Arthur razgovara sa socijalnom radnicom kojoj je potencijalno ispričao svoj „prijelaz“ (sama radnja filma), a koji je možda samo iskrivljena slika stvarnosti. U jednoj je sceni savršeno prikazan Arthurov pad, odnosno prijelaz u danas poznatog negativca. Otkrije da je sposoban za iskaljivanje svojih frustracija na drugima (u ovoj sceni konkretno u obliku ubojstva), a da se pritom ne osjeća loše (kada koristi pištolj za „obranu“, vrlo je očito da prelazi granicu između obrane i hladnokrvnog ubojstva). Iako je prijelaz prikazan u jednoj sceni, mnogi su ljudi na njega utjecali – od vlastite majke i „prijatelja“ do običnih prolaznika. 
Društvo u Gothamu podijeljeno je na bogate i moćne političare i ljude koji zbog njih pate. Nakon saznanja da je „misteriozni ubojica s maskom“ ubio neke od tih političara, društvo tu ubojicu počinje čak štovati što na kraju, metaforički, utječe na Arthurovu smrt i Jokerovo rođenje.  Zbog izdaje ubija svoju majku i prihvaća svoj život kao komediju, a ne tragediju. Na televiziji prizna da je ubojica i ubije Murraya zbog čega ga narod još više štuje. 
​
Film je vrlo očito sniman s izrazitom pažnjom. Najčešće su to krupni planovi Arthura u najnapetijim ili čak uznemirujućim trenucima kada se naglašava njegova tragičnost i osjećaj samoće i jada (pogotovo u početku filma). No, kasnije se kadrovima izražava njegova jačina, čak neki osjećaj pobjede, pogotovo među zadnjim scenama kada ga ljudi obožavaju. Često je korištenje krupnog plana kako bi se istaknule Arthurove emocije te kako bi se isticala važnost samog lika u filmu, a korištenjem totala (scena Arthura na autu, okruženom ljudima) prikazuje koliko ga ljudi štuju (kontrast s prvim djelom filma kada ga ljudi ismijavaju, zanemaruju itd.) Ta je pažnja nešto što nikada prije nije osjetio, a sada ju ima i osjeća se dobro zbog toga, bez obzira na okolnosti.
​
Film je vrlo težak zbog same teme, ali najviše tome doprinosi gluma Joaquina Phoenixa koji je očito savršen za ovaj lik. U prošlosti smo vidjeli tri različita glumca koja su portretirala Jokera. Jack Nicholson i Heath Ledger (koji je čak osvojio Oscara za svoju ulogu Jokera u filmu The Dark Knight) na svoj su način iznijeli tragičnost Jokera. U ovu skupinu, prema mojem mišljenju ubraja se i Joaquin Phoenix. Jared Leto glumio je Jokera u Suicide Squadu koji, prema mojem mišljenju, nije baš toliko dobar film, a i nije mi se svidjela njegova gluma. Smatram da je Joker, uz filmove o Batmanu, jedan od najboljih DC-jevih filmova do danas. Zanimljivo mi je kako ovaj film ima vrlo sličnu strukturu kao neki prijašnji filmski klasici, npr. Taksist Martina Scorsesea, a utjecaj filma Kralj komedije (isto Martin Scorsese) osjeti se u Jokeru.
Todd Phillips nije netko od koga bi se očekivalo da će režirati ovakav film (pogledavši njegove prošle filmove poput Mamurluka ili Zvijezda je rođena), ali smatram da ga je zaista izvrsno režirao. 

​

Ivana Marković, 2.e