"GDJE JE NESTAO ČOVJEK"?

Svi znamo Baretovu poznatu pjesmu „Gdje je nestao čovjek“. Lijepa pjesma veselog ritma, onako plesna… no, malo tko se zapravo zapita koja je smisao ove pjesme. Kada sam je prvi put čula, bila mi je sasvim okej, ali kada sam pročitala tekst, odlučila samo malo dublje pročačkati i povezati je, na neki svoj način, s realnim, današnjim svijetom.

Pjesma kaže: „Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao...“
Danas više nije pitanje gdje je nestao čovjek, već što je izgubio. Što ako čovjek danas nije ono što je bio nekada, što ako je izgubio neke važne vrijednosti? Pravo je pitanje za čime žudi današnji čovjek.

Ljudi su u davnim vremenima bili ljudi.
Svoje su vrijeme koristili socijalizirajući se s ostalima, pokušavali uspostaviti nova prijateljstva koja su trajala godinama. Imali su ono nešto u sebi, imali su srce i humanost. No, kako je vrijeme prolazilo, to se počelo mijenjati. Od zabadanja nosa u tuđe stvari, pa sve do razvoja ljubomore jer nisu imali tako „savršen“ život kao drugi. Došli su do te mjere gdje su počeli uništavati tuđe živote i njihovu sreću.  

„..iz vagona godina na tračnice ispao
Gleda gdje su znakovi
Kojim putem krenuti
Može li itko reći
Gdje je put k sreći..“

Zanimanjem za tuđe stvari, za tuđe živote… zanemarili smo vlastiti. 
U jednom trenutku zapravo shvatimo da to što radimo nije u redu, nije fer prema drugima ni prema nama. Samim time što smo takvi kakvi jesmo, u potpunosti smo izignorirali nama bitne stvari. Uvalili smo se toliko duboko  da ne znamo izaći bez nečije pomoći. Postali smo bespomoćni. Toliko očajni da jednostavno ne znamo kako i što dalje.

„..kakva je to istina
Kad s druge strane je laž
Izvrnute vrijednosti
Strah, samo strah
Neostvareni snovi
Radiš ono što ne voliš..“

Pod velikim pritiskom zbog tuđeg mišljenja, zaboravljamo na svoju vrijednost. Koliko vrijedimo kad smo mi MI bez obzira na naš vanjski izgled koji zna zavarati… No, svi se pretvaraju u nekom trenutku da su netko drugi, netko sasvim deseti. Sve samo kako bi bili poželjni u nekoj zajednici, društvu. Oslijepljeni smo time. Više ne razlikujemo istinu od laži, pravog prijatelja od lažnog. A da još i ne spominjem da i roditelji znaju imati prste u tome. Naravno, kao svako dobro dijete, poslušat ćemo vlastite roditelje jer oni „uvijek“ znaju što je najbolje za nas.
Izmanipulirani njihovim raznim, nekad i previše dramatičnim pričama, izgubimo nadu i volju razmišljati što će biti dalje s nama u budućnosti. Samo prepustimo svoju sudbinu u njihove ruke te patimo jer ne radimo ono što nas čini sretnima. Smatram da je i to jedan od uzroka našoj mržnji, nehumanosti i želji za manipulacijom s drugima.

„..kako dugo će postajati,
Kako dugo će nestajati
Želje, potrebe, osjećaji,
Koje koče i pokreću
Tebe, mene,
Sve to vrijeme
Srca tvrda k'o kamenje..“

Svaka osoba ima svoje strasti, žudnje, osjećaje… No tijekom našeg života sve to postaje prolazna stvar. Shvaćamo da neke stvari ne možemo imati te prestajemo žudjeti za njima. Dojade nam, nekad, drage stvari te gubimo strast prema njima. Zbog raznih razočaranja u druge zbog njihove pohlepe, gubimo osjećaje koje smo nekad gajili za njih. To više nismo mi. Više nismo kao nekada, mala djeca bez obaveza i briga u životu, sretni sa svakom igračkom koju dobijemo. Veseli što možemo izaći na svjež zrak, družiti se s prijateljima, ali sada nije tako. Sada kada smo već dovoljno odrasli da se brinemo sami za sebe, da donosimo vlastite odluke i rješavamo sve probleme, jednostavno ne možemo. Teško je. Fali nam to nešto što smo imali kao djeca. Veselja, slobode, kreativnosti... Ali ponajviše oni ljudi za koje smo smatrali da će nam uvijek pomoći u bilo kojem trenutku, u bilo koje vrijeme. Od one dobre dušice postajemo hladni i bezosjećajni. 

„..samo živi, samo budi
Svi odgovori doći će sami
Samo stoj na svjetlu
I doći će kraj tami.“

Možda je nekad najbolje jednostavno pustiti život da ide svojim tijekom te da snosimo posljedice koje nas čekaju. No, nije dobro odustati. Ako imamo neki cilj, trebamo skupiti samo malo hrabrosti, dovoljno da nas potakne da dalje kroz život kročimo sa željom da radimo ono što volimo, da mijenjamo svijet na bolje. Najbolje je misliti optimistično i sve će odmah biti lakše. Ne pišem to tek toliko da imam neki završetak, nego iz vlastitog iskustva. Iako sam možda još premlada da bih imala nekih životnih priča, no ipak sam prošla kroz neke stvari koje su se dogodile s razlogom. Otvorile su mi oči. Shvatila sam što ne valja, što moram promijenit u svom životu i jesam, to sam učinila. I priznajem sad je puno lakše koračati dalje kroz život.
​
Napravite taj veliki korak, snosite posljedice, ali vjerujte mi, nećete požaliti.
​


​

Maja Zdelarec, 2.b