Fragmenti

Nije li suludo da itko obožava Dinamo? Znam da pitanje zvuči smiješno, no zamislite se malo. Svako malo neki igrač zadobije neku ozljedu, ostari, odustane. Svako malo javi se netko nov.  Kako je moguće voljeti skupinu koja se iz godine u godinu mijenja i postaje nešto drugo? Najveći su navijači upravo oni koji navijaju za Dinamo cijeli život. A jesu li svjesni da je to sada potpuno druga skupina ljudi nego onda kad su bili djeca? Shvaćaju li da Dinamo kao takav ne postoji, da su svi ljudi prolazni, a samo je ime vječno?

Nije li ista stvar i s II. gimnazijom? U jednoj generaciji nalazi se šest razreda od prosječno dvadeset i pet učenika. To je sto pedeset osoba koje svake godine napuštaju našu školu i isto toliko koliko je svake godine dodatno popunjavaju. I to ako u računicu ne uklopimo profesore. A opet, mnogi osjećaju privrženost školi, određenu pripadnost, osjećaj da je to naša škola. Ali kako je moguće osjećati pripadnost skupini koja ne postoji? 

Je li to zabluda mase, neki marketinški trik? Je li moguće da cijelo ovo vrijeme II. gimnazija postoji samo na papiru, a u stvarnosti je to samo polovica jedne stare zgrade u kojoj se ponekad nalaze ljudi koji nemaju ništa zajedničko osim da su nakon osmog razreda svi kliknuli na isti redni broj?

Ili možda cijelu tu ideju valja preokrenuti naglavce? Možda razmišljanjem treba zaći na drugu stranu. 

Prije dvije tisuće i petsto godina, Heraklit iz grada Efesa izjavio je: „Sunce nije samo svaki dan novo, nego je uvijek i neprestano novo.“ Možda je II. gimnazija kao Sunce, uvijek i neprestano nova. Možda ostaje ista samo mijenjanjem. 

Svaka generacija misli da je zadnja. Ali nismo bili prvi i nećemo biti zadnji. Gimnazija je živi organizam, prepun krvi i žila i kosti i živaca. Ali krv smo mi. A krv uvijek teče i uvijek se ponovo rađa i odumire. 

Takva ideja ostavlja nam stran okus u ustima. Ljudska osoba ne može izaći iz svojih okvira, nikad neće vidjeti kroz tuđe oči, nikad neće osjetiti tuđe srce. Kako onda uopće spoznati da smo dio nečeg većeg, samo još jedna karika u stogodišnjem lancu?

Odgovor, naravno, leži u umjetnosti.​
​

Na sljedećim poveznicama pročitajte sve nastavke.

20.12.1912.

22.2.1944.

3.6.1979.

Sutra ujutro

​VIDA TERZE, 4.e