Ah, ta ljubav...

ilustracija: TIA PLEJIĆ, 2.f

Dragi Nitko,

vrijedi li biti zaljubljen? Ili je to samo nepotrebno gubljenje vremena?
​
Oko mene se mota mnogo sretno zaljubljenih parova koji se grle, ljube i prazno obećavaju da će uvijek biti tu za svoju bolju polovicu. Promatram ih i smijem se. Lijepo ih je vidjeti, ali ne mogu se ne zapitati koliko su im osjećaji iskreni i jesu li uopće stvarni. Ljubav je postala samo igra dobre glasine, ljubomore i osobne ugode. Došla su neka drugačija vremena, cijene se neke druge vrijednosti, prvo se gleda što će netko reći, a ne što se zapravo osjeća.



Stalo mi je do nekoga tko mene ni ne primjećuje. Kako čudno, zar ne? Nisam ja za nju, zašto bi ona baš mene pogledala, ma može ona naći boljeg... Znam da nisam najljepša, najbolja ili najpametnija osoba, ali za nekoga koga volim, napravio bih sve. Mislio sam da je to dovoljno za ljubav. Možda sam ipak bio u krivu.

Zanimljiv je to osjećaj, biti zaljubljen. Jedan si tren sretan i ispunjen, a već drugi potpuno se raspadaš. Smiješno je to kako te, kad je u pitanju zaljubljenost, sastaviti može jedino ta posebna osoba koja te je uostalom i uništila. I ti joj se i dalje nadaš... Nadaš se tom jednom pogledu, osmijehu, poruci ili razgovoru koji će te, ma koliko ti dan bio loš, nekako oraspoložiti. Bezglavo se bacaš u ponor koji nazivaš ljubavlju iako dobro znaš da je rijetko uzvraćena i da će ti srce ponovo biti slomljeno. A ti se i dalje nadaš... Možda u tome i jest ljepota, ta nedostižnost osobe koja ti je toliko blizu, a možda sam ja samo lud.

Osjećaji su jako zamršena stvar. Nema ih, suvišni su, potisnuti ili pak krivo izrečeni. Shvatio sam da se ljudi boje tuđih osjećaja jer ni u svoje nisu sigurni. Kako tužno. Ponekad pomislim da bi mi bolje bilo da ne osjećam uopće. Tada barem ništa ne bih mogao izgubiti. Ali ni to ne bi bilo prihvatljivo. Svi mi znamo da nas baš naši osjećaji čine ljudskima.

Pokušavam se uvjeriti da mi u životu ne treba oslonac, da mogu sam. „Ne nadaj se nikada nikome, na ovom si svijetu sam!“, često si znam reći, ali moje jadno, malo srce vrišti da trebam voljeti i biti voljen. Moje vrijeme još nije došlo, ali doći će, vjerujem u to svim svojim srcem!

Evo, upravo mi je poslala poruku i ja se smijem kao najveće dijete. Svjestan sam da me nikada ne bi htjela za sebe, stvarno jesam. Ali ako je ona sretna, možda to nije ni bitno.

I to ti je ljubav. :)
                                                                                                                Tvoj izgubljeni prijatelj

---

KLARA MILAS, 3.c