3.6.1979.

Izvor: privatna ilustracija, autorica: VLATKA PAVLINOVIĆ, 1.b

Dora je stajala na crvenom svjetlu i psovala cijeli svijet. Bacila je pogled na ručni sat. 7:50. Samo da stigne pred školu prije nego njen prijatelj nestane u moru učenika Obrazovnog centar za kulturu i umjetnost – popularno nazivanog Kultura.

Svijetlo na semaforu pozeleni, ona skrene u Križanićevu i parkira se s lijeve strane stepenica. 

Izađe iz auta, zapali cigaretu, ogleda se oko sebe. 
Ruka je zgrabi za rame. Zapuhani Španga crvenih obraza stane pred nju. „Hej! Super da si jednom i došla u školu. Rado bih još malo ćaskao, ali moram ići uskoro, imam novinarstvo prvi sat.“

„Ne nemaš.“

„Ha?“ Španga nakosi glavu.

„Nestašica je benzina u ovoj prekrasnoj zemlji“, objasni Dora.

„Da, i?“

Zakoluta očima i digne palac iza sebe. „Baci pogled na moju registraciju pa će ti biti jasno.“

Sluša ga kako se primiče njenom autu i uvuče dim promatrajući jato kariranih suknji i kožnih jakni kako se lijeno uvlači u školu.

Iza nje prolomi se smijeh. Španga proviri preko krova auta. „Stvarno nemaš sreće. Pa danas je treći!“

„Prestani se cerekati“, odreže mu Dora, „moraš otići kući, skinuti registraciju s fićeka svojih presvijetlih roditelja kojima auto završava na sedmicu i donijeti mi je.“


Kad bi država Jugoslavija izjavila nestašicu benzina, tjedan bi dana vrijedilo pravilo da na neparni dan mogu voziti samo automobili s registracijama koje su završavale na neparne brojeve, i obrnuto. A Dorina je registracija završavala na dvojku.


Španga je rukom namjestio svoje kovrče, a drugom se primio za bradu.

„A kako to da je mladoj dami koja dolazi na nastavu svake prijestupne godine odjednom toliko stalo do gradskih propisa?“

„Jer nemam novaca. A ako me zaustavi milicija, oderat će me do kože, da ni ne pričam o tome kako se mogu pozdraviti s vozačkom. Baš tipično, jedan dan odem u školu i ovakvo sranje mi se desi!“

„A zašto ne bi nazvala gospođu i gospodina Lipovac i zamolila ih da ti donesu drugu registraciju? Znaš da si valjda jedina u školi koja ima dva auta.“

Dora mu je odbacila mrki pogled. „Nemoj me nasmijavati.“

Španga je rukom nafrćkao kosu, imitirajući njenu majku, i dignuo nos. „Dora Marija Lipovac! Ako je drug Tito rekao da se vozimo samo na parne datume, onda je to naša sveta građanska dužnost!“

Dora je protrljala smiješak na usnama. „Prestani se zajebavati. Stvarno mi treba ta registracija.“

Španga je dignuo ruke u zrak. „Evo, evo trčim. Al duguješ mi. Ja čak i volim novinarstvo“, rekao je i čeznutljivo pogledao za glavnim vratima škole, a onda se okrenuo i otišao u drugom smjeru.


„Španga!“

Okrenuo se. 

„Hvala. I ono, falio si mi.“

Odmahne rukom. „Ma, nisam ni sumnjao.“

…

Dorini prsti po stoti put prokližu niz topli metal. Dramatično uzdahne i zavapi. „Službeno odustajem. Ne ide dolje!“

Španga, koji je do tada stajao pored nje s registracijom automobila svojih roditelja u rukama, stavi joj ruku na rame. 

„Daj da ja probam, meni će možda ići.“
Dora ga prostrijeli pogledom. „Jesi se pogledao u ogledalo u zadnje vrijeme? Ruke su ti tanje od mojih“, dobaci mu, no svejedno ustane i odmakne se. 

Neko se vrijeme čuju samo prsti na metalu i Špangino stenjanje. Ustane, maknuo kosu s crvenog lica.
„Jebiga, ne ide.“

Dora pokrije lice rukama i uzdahne jednu, dvije, tri sekunde. Pokuša se smiriti. Izvadi cigaretu. „Ma da, sve okej, budem se snašla.“
Kresne upaljač. Plamen zatreperi na nekoliko trenutaka, a onda se opet ugasi. 

…

„Čuj, Španga, stvarno mi se ne da ić s tobom na velki,“ reče svom prijatelju i prekriži ruke.

Prošlo je već pet minuta od odmora, a on je i dalje nije uspio nagovoriti na šetnju oko škole.

„Ozbiljno. Još da gledam tu prokletu dvojku na svojoj registraciji, možeš mislit!“

„Daj, prestani glumit durilicu i izađi sa mnom. Možda te svježi zrak razvedri.“

Dora zatrese glavom, no ipak ustane i pođe za njim.
Prođu kroz dvorište, obiđu školu i zastanu kod stepenica. Dora odmahne glavu od parkirališta. 

Španga je gurne laktom. „A da možda ipak pogledaš svoj auto?“

Dora ga unezvijereno pogleda, a onda krišom baci pogled na svoju registraciju. Razrogači oči, suzi ih. Ne može vjerovati.


Na njenoj tablici, umjesto dvojke, stoji trojka. Ružna je i malo deblja od ostatka registracije, ali definitivno je trojka.


Potrči do auta, sagne se, povuče prst preko broja tri. Na kažiprstu joj ostane crni trag. 
„Kaj si napravio!?“ poviče na njega.


Španga šutke otvori ruksak i izvuče otvorenu kantu crne boje za metal. Pokuša izgledati ozbiljno, ali na kraju mu se ipak otme smiješak.
Dora pokrije lice rukama i prasne u smijeh. „Joj, mrzim te! Kako ću to skinuti?!“


Španga se zadovoljno nasmiješi. „Pa vidiš, uskoro ti je rođendan, pa sam ti kupio nešto.“ 


Zavuče ruku u ruksak, vrati kantu boje i izvuče limenku na kojoj stoji: Razrjeđivač za boju.
Dora ga gurne, a Španga je uhvati za zapešće. 


„Jel dobro?“ upita je tiho, držeći je blizu.


Dora zatrese glavom. „Ma, super je“, a onda se nagne i poljubi ga.

Nastavit će se...


VIDA TERZE, 4.e