22.2.1944.

Izvor: privatna ilustracija, autorica: VLATKA PAVLINOVIĆ, 1.b

Klavirske tipke hladne su na dodir. Vilibald sklopi ruke ispred usana, puhne topli zrak u njih, dobro ih protrlja. Bez uspjeha, smrzava se. 
Nasuprot njega stoji njegov profesor glazbenog, Teodor Mikić, i promatra ga. Oči su mu sitne i krvave, kao u krtice. 

Prije dvije godine s ocem je zastao u Frankopanskoj ulici da kupi novine. Zario je džepove u svoje nedjeljno odijelo i promatrao nebo koje je stajalo nad njima kao vedra plava opna. Nekoliko trenutaka samo je udisao britak jesenski zrak, a onda se okrenuo. Očevo je lice bilo blijedo i ukipljeno, poput voštane figure.

„Tata, što se desilo?“

Njegov se otac trgnuo i zategnuo usne u proziran smiješak. „Ništa, nema veze. Hajdemo kući.“
Okrenuo se i položio svoj dlan na njegovo rame, vodeći ga prema automobilu. Vilibald nije ništa više pitao, no kad su skrenuli u Ilicu, spazio je jednu riječ kako se crni na očevim novinama: RAT.

Dvije godine kasnije ta se riječ spustila s novina ravno njemu u krilo. Maslinasta odora s hrvatskim grbom na Mikićevim prsima. Žuta krpa s velikim slovom „Ž“ na njegovim. 

Profesor Mikić stane ispred njega, nasloni se na klavir i primakne se Viliju, koji nepomično sjedi i zuri u bijelu plohu nota pred sobom. Ako ga ne pogledam, ništa mi ne može reći, pomisli u panici. 

Osjeti kap znoja kako mu se spušta niz obrvu do oka. Trepne par puta, pokuša odmagliti vid. Ne usudi se protrljati oko.

„Pogledaj me“, naredi mu profesor.

Ali ne može ga pogledati, ne može. Ako samo nastavim gledati u note, sve će biti dobro, pomisli.

Iz kuta očiju spazi ružičastu plohu Mikićeva dlana. Trenutak poslije obraz mu se žari od milijun bolnih iskra i glava mu se naginje natrag od siline udarca.

Okrene glavu i nađe se oči s bijesnim profesorom u maslinastoj odori. Proguta slinu. Pomisli: mrzim te mrzim te mrzim te.

„Frederic Chopin, opus 28, preludij br. 15, Kap kiše. Sviraj dobro.“

Jebem ti šugavu kap kiše i tebe ružni ustaški CRVU

Bila je to jedna od najtežih skladbi u njihovoj knjizi. A on je u dva dana jeo samo crni kruh i nešto mlijeka. I smrzava se.
Vrškom prsta okrene stranicu. Udahne, zatvori oči. Čuje kako netko nešto promrmlja iza njega. Pokuša se pribrati.

Odsvira prvu notu, a za njom krenu i druge. Pjesma stane širiti krila po učionici. Na trenutak može disati malo lakše.
Tipke su teške i tvrde. Nedostaje mu klavir u školi, njegova kožna sjedalica i sjajne pedale. Nedostaje mu profesorica Zlatica koja im je predavala glazbeni. Ona je isto morala nositi slovo na prsima.

Prije dvije godine, njemačka je vojska zaposjela Državnu drugu mušku realnu gimnaziju i otad su nastavu imali tek ponekad. Trenutno su koristili prostorije Prirodoslovnog fakulteta na Marulićevom trgu, sjedili među aparatima za kemijske pokuse i pokušali ne zuriti u velike tegle sumnjivih tekućina.
Kad melodija iz sjetnog mola pređe u niske, teške akorde, Vilijeve ruke posrnu po prvi put. Krajičkom oka vidi Mikića kako se uspravio. Poželi utonuti u parket učionice.

Uspije povratiti ritam i nastavi dalje. Pjesma postaje sve teža i osornija. Mikić priđe prozoru i širom ga otvori. Hladan zrak zavuče mu se u ovratnik košulje. Prsti mu se stanu tresti. Promašeni akord zatrese prozore.

Oštro udahne i spazi Mikića kako mu se približava s palicom. Ne usudi se prestati svirati, samo prati note i savija prste i moli se u sebi da ga Mikić ne udari, da njegovom ocu ne daju otkaz, da ga ne pošalju u logor, da preživi rat. 
Mikić mu je sve bliži. Hladan vjetar s ulice šiba mu prsa. 

Toliko je začaran sviranjem da ni ne primijeti kad se njegov profesor trgne i nagne kroz prozor. Ni ne čuje uzvike učenika iza njega. 
Čarolija se prekine i on postane svjestan zaglušujućeg, visokog tona koji se probija kroz njegov preludij. Prestane svirati. 

„To je sirena! Brzo, svi u podrum, hajde!“ 

Profesor Mikić stoji na vratima i viče. Učenici hrle van iz učionice. 
Ošamućen, Vilibald ustane i s ostalima se provuče pored profesora koji ga nije ni pogledao. 

U podrumu je mračno i vlažno. Vilbald ne osjeća koljena. Želi pasti na tlo i plakati od sreće. Spašen je! Smije se i smije u mraku.

Zvuk brujanja motora raspori tišinu. Zvuk kao milijun noževa na lancima koji režu jedan drugog. 

Odjekne eksplozija, pa još jedna.  
   
Još jedna. Ovaj puta bliže. Još jedna.

Još jedna.

U Vilibaldu se sve stiša i potone. Koljena mu popuste i sklupča se u kutu. Stariji se učenici okrenu prema njemu. Jedan nešto kaže drugome. Približe mu se.
Osjeti toplu pljuvačku kako mu curi niz lice. 
​
Sljedećeg dana, kad će s bratom obilaziti pogođena mjesta, stat će pred svoju gimnaziju i zaplakati – u njoj će zjapiti velika rupa kroz cijelo istočno krilo, poput slomljene kosti.
Ali sada nema snage čak ni za to.


Nastavit će se...


VIDA TERZE, 4.e