20.12.1912.

Izvor: privatna ilustracija, autorica: VLATKA PAVLINOVIĆ, 1.b

​Zvonimir Knežević iz Kraljevske druge realne gimnazije u Zagrebu, podigne ovratnik kaputa što jače može i zarije glavu među ruke. Pamučni stolnjak pritisne mu se uz žarene obraze. Čvrsto odluči da neće plakati.

Sjedi za stolom u blagovaoni škole na Širokom Bijegu. Oko njega, sve bruji od razgovora i smijeha i sve se sjaji od ulaštenih čizama i srebrnine. A on sjedi za svojim mjestom, okružen visokim sedamnaestogodišnjacima i promatra svoju juhu od leća. Stavi žlicu u zdjelu, promiješa, zuri u žuti slanutak koji se ulovi u nastalu pijavicu, nekoliko se trenutaka mahnito vrti oko svoje osi, a zatim zaroni u smeđi talog. Sa žaljenjem se sjeti maminog ručka s kojim ga je svaki dan čekala kad je još išao u osnovnu školu.

Gimnazija u kojoj sjedi otvorena je tek dva tjedna, kad je Njegovo Veličanstvo Franjo Josip I. dopustilo da se Kraljevska realna gimnazija u Zagrebu razdijeli na dvije gimnazije, prvu i drugu, zbog prevelikog broja učenika. 

Velika je većina djece nakon osnovne škole upisivala Hauptschule gdje su učili pojedine struke i zanate. Samo djeca s najboljim rezultatima mogla su upisati Gymnasium, srednju školu koja je otvarala put ka sveučilištu. 

Kad su mu roditelji rekli da je primljen u gimnaziju, bio je presretan. Pred očima su mu zaplivale slike mladih, budućih intelektualaca u blistavim odijelima kako sjede za klupom i pozorno upijaju znanje koje im se predaje, kupajući se u sjaju tog prekrasnog epiteta: Kraljevska gimnazija. Ali, ubrzo se pokazalo da nije tako. Dečki su bili glasni i naprasiti, zbijali su šale s profesorima i drijemali na satu. Budući da je većina imala šesnaest ili sedamnaest godina, a on tek jedanaest, odnosno bili su sedmi razred dok je on bio prvi, gledali su na njega kao na neko malo stvorenje koje je slučajno ušetalo u školu. Što god on rekao ili učinio, nitko ga nije shvaćao ozbiljno. 

Sve bi to on prihvatio bez puno prigovora da dječaci nisu počeli zbijati šale s carem. Ali tad je već postajalo preosobno. 
Ako je postojala jedna stvar koju je Zvonimir volio, bilo je to Njegovo Cesarsko Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I. Volio je njegove sjajne odore sa znakovima koji su mu se njihali i bljeskali na svijetlu dok bi govorio. Volio je njegovu snježnu kosu, kako mu je tekla niz sljepoočnice i slijevala se u bradu gdje se ljuljuškala u dva sjajna brka. Volio je njegov glas koji je čuo samo jednom, na otvaranju gimnazije – bio je to gusti i tajnoviti glas mudraca.

Činilo se da nitko ne dijeli njegovo mišljenje. Iako mu otac nije dao da čita novine, čuo je što ljudi govore. Govorilo se o ujedinjenju hrvatskih zemalja, o odcjepljenju od Austro-Ugarske Monarhije, o trijalističkoj monarhiji. Pričalo se o Srbima, Bosancima i Mađarima. Pričalo se o ratu.
 
Dječaci nasuprot njega postaju sve glasniji i glasniji. Jedan od njih razlomi dio kruha, savije ga u dvije trake i nalijepi iznad usnice. Ispravi leđa, visoki digne nos i kaže: „Pozor, Njegovo Veličanstvo mora na zahod! Tko se dobrovoljno javlja izvršiti svoju dužnost prema svojem caru!?“ 

Njegovi prijatelji umru od smijeha. 

Zvonimir se ogleda oko sebe, promotri dva sijeda profesora koji sjede za stolom nasuprot njih i tiho pućkaju lule. Ustane , uzme zdjelu juhe i prinese je prsima, a komad kruha i žlicu tutne u džep. Pogne glavu, pogleda lijevo pa desno, a onda brzo šmugne u hodnik. 

Ne stane hodati dok više ne čuje glasove iz dvorane. Izdahne i slabašno se osmjehne. 
Nastavi hodati pustim, bijelim hodnicima dok ne nađe prazne učionicu. Tamo sjedne na drveni parket, izvadi žlicu i komad kruha te počne zadovoljno jesti. Nasuprot njemu, na portretu Franja Josipa iznad katedre, motre ga plave oči iznad srebrnih brkova. Zvonimir digne glavu i nasmiješi se svom jedinom prijatelju.

Nastavit će se...
​

VIDA TERZE, 4.e